U utorak, 27. siječnja otputovale smo u Budimpeštu zbog koncerta kojem smo se tjednima veselile, no na kraju smo ostale blago razočarane i s upitnicima iznad glave kada je riječ o bendu Architects. Ne znamo je li riječ o slabijoj večeri ili je cijela aktualna turneja ispod očekivanja, no u ovom ćemo se izvješću osvrnuti na ono što smo vidjele, čule i osjetile.
Luana: Koncert je započeo točno na vrijeme, a večer je otvorio bend President. U startu nisam imala posebna očekivanja, no bend sam definitivno željela vidjeti uživo – možda prije u nekom manjem klubu, gdje bi doživljaj bio intimniji. Ipak, ovim nastupom pokazali su da se odlično snalaze i u velikom dvoranskom prostoru. Svoj set započeli su basastim introm koji je brujao cijelom sportskom arenom László Papp uz semplirani govor. Minimalistička pozornica bila je ukrašena ružičastim križem s dvostrukom gornjom linijom, koji ujedno služi kao njihov logo. Dolaskom “predsjednika” na pozornicu, zajedno s njegovim “dužnosnicima” odjevenima u odijela i s maskama na licima, započeo je svojevrsni politički skup otvoren pjesmom „Fearless“. Ono što me odmah impresioniralo bila je vokalna preciznost – dojam je bio gotovo kao da slušam studijsku snimku. Falset dionice zvučale su besprijekorno, kao i screamo dijelovi. Zvuk za prvi bend bio je više nego solidan, a njihovo vladanje pozornicom – gotovo potpuno statično, ali izrazito predano – jasno je prenosilo poruku koncepta koji ovaj bend njeguje.
Ružičasta rasvjeta u kombinaciji s izmjenama mraka izvrsno je nadopunjavala ovu „inauguraciju“, kao i upečatljiv ružičasti bubanj sa šljokicama. Budući da je riječ o mladom bendu s tek jednim albumom/EP-jem iza sebe, odsvirali su cijeli materijal. Uz „Fearless“, među najpoznatijim singlovima trenutno se ističu „In the Name of the Father“ i „RAGE“. Bio je to dvadesetpetominutni nastup bez verbalne komunikacije s publikom. Umjesto toga, „predsjednik“ je gestama rukom pozivao publiku na mosh pit i wall of death, što je publika spremno prihvatila. Iskreno, nastup mi je bio iznimno dojmljiv – subjektivno bih rekla i najbolji ove večeri, ponajprije zbog instrumentalne i vokalne preciznosti. Vjerujem da su mnogima neobični jer u svojoj glazbi miješaju metal, elektroniku, drum and bass, semplove političkih govora, ambijentalne elemente i pop prizvuk, što možda ne odgovara svima – osobito publici koja je došla pripremiti uši za znatno žešći zvuk. S obzirom na to da je bend izrazito konceptualan, vizualno i tematski usmjeren, njihova priča djeluje promišljeno i aktualno, osobito u kontekstu trenutačne globalne političke situacije, s naglaskom na SAD.
Kako su na pozornicu došli u potpunoj tišini, tako su je i napustili – u mraku i bez ijedne riječi.
Martina: Nastup Presidenta, kao prvog benda večeri, obilježila je prilično suzdržana atmosfera. Fokus je bio jasno stavljen na zvuk, koji je bio vrlo kvalitetan i dobro izbalansiran, dok je scenska dinamika ostala svedena na minimum. Osim vokala, članovi benda djelovali su gotovo potpuno statično, što je dodatno naglasilo hladan i distanciran karakter nastupa. Misterioznost cijelog nastupa pojačana je anonimnošću i skrivenim identitetom članova benda, koji su tijekom cijelog koncerta nosili maske. Komunikacija s publikom gotovo da nije postojala, osim trenutka u kojem je pjevač neverbalnom gestom pozvao na mosh pit, što je nakratko razbudilo publiku. Sve u svemu, riječ je o zanimljivom nastupu koji bi, u kontekstu samostalnog ili headlinerskog koncerta, vjerojatno došao do jačeg izražaja.
Luana: Landmvrks nije razočarao. Njihova jedina „greška“ je ta što nemaju više pjesama na francuskom – riječ je o bendu koji te natjera da zavoliš jezik koji ti možda inače nije blizak. Iako mi se u početku činilo da je zvuk generalno tiši nego kod Presidenta, osobito kada je riječ o vokalima, čini se da je tonac naknadno riješio tehničke poteškoće. Landmvrks je imao raskošniju rasvjetu, kao i banner s motivima valova te anđela s kosturskim glavama u antičkom stilu koji je tijekom cijelog seta bio „oživljavan“ u ritmu svjetla. Već na prvi pogled bilo je jasno da donose znatno više energije i kretanja na pozornici, kao i snažniji stage presence u odnosu na prvi bend.
Bend ima sve – od hardcorea i metala do hip-hopa i francuske šansone – i uspijevaju to spojiti u koherentnu cjelinu. Sa znatno žešćim zvukom zadovoljili su mnogobrojnu publiku: bilo je osjetno više moshanja, kretanja i reakcija. Jedina zamjerka tiče se rasvjete, koja mi je povremeno djelovala preagresivno i previše usmjereno prema publici – jednostavno preintenzivno za moj ukus. Bas je dominirao tijekom cijele večeri, kako kod prvog benda, tako i ovdje, pa su bas dropovi ponovno brujali do te mjere da su se fizički osjećali. Sve je bilo svirački i vokalno precizno, a vokal Florent pokazao je impresivno vladanje svojim glasovnim rasponom – od screamo dijelova i dubokog growla (koji mi je osobno bio izvrstan), preko rapanja do melodijskog pjevanja. Članovi benda neprestano su se kretali pozornicom, a gitaristi su se izmjenjivali s jedne strane na drugu, čime su dodatno pojačavali dinamiku nastupa. Kontakt s publikom bio je izvrstan, a setlista vrlo pogođena.
S obzirom na to da su nedavno objavili novi album „The Darkest Place I’ve Ever Been“, većinu seta činile su pjesme i singlovi s tog izdanja, poput „Creature“, „A Line in the Dust“, „Sulfur“, „Blood Red“ i „La Valse Du Temps“, no našlo se mjesta i za starije stvari poput „Lost in a Wave“, „Rainfall“ i „Self-Made Black Hole“. Njihov set trajao je otprilike 35 minuta – i bez problema bih ih mogla slušati i dulje. Do tog trenutka parter se solidno popunio u središnjem dijelu i s jedne strane, dok je na tribinama i dalje bilo dosta slobodnog prostora. Koncert očito nije bio rasprodan, a velika sportska dvorana bila je prepolovljena kako bi prostor djelovao punije.
Martina: Landmvrks su nakon uvodnog benda donijeli pravu eksploziju energije i jasno podigli atmosferu u dvorani. Njihov nastup obilježen je modernim metalcore zvukom s jasno izraženim breakdown momentima te uspješnom kombinacijom brutalnosti i emocionalnosti. Bend je djelovao izuzetno dinamično i energično, pri čemu je vokal gotovo konstantno bio u pokretu, što je dodatno pojačalo intenzitet cijelog nastupa. Interakcija s publikom bila je vrlo dobra, a energija s pozornice brzo se prenijela i na publiku, koja je reagirala znatno živahnije nego tijekom prethodnog nastupa. Jasno se osjetila kondicija i uigranost benda, dok je dinamičnija rasvjeta dodatno naglasila energiju njihove izvedbe. Landmvrks su se istaknuli kao moji favoriti večeri.
Luana: Ne znam što reći za Architects osim da nešto jednostavno nije štimalo. Ne mogu tvrditi je li ovakav dojam prisutan tijekom cijele turneje, no njihov nastup u Budimpešti bio mi je neusporediv s onim koji sam gledala prije deset godina u Tvornici kulture u Zagrebu. Tada su me mogli rasplakati od sreće i oduševljenja, dok me ovoga puta, nažalost, uhvatila tugaljivost – razlika između njihovog sadašnjeg live nastupa i visoko isproducirane glazbe koju posljednjih godina objavljuju jednostavno je bila velika.
Već prva pjesma pokazala se kao loš odabir za otvaranje seta: bila je vokalno izrazito zahtjevna s visokim dionicama koje nisu sjele, a loš ulaz nije uspio spasiti ni efekt na mikrofonu. Kako je set odmicao, činilo se da je tonac dodatno iznivelirao ili stišao zvuk, čime su se greške djelomično kamuflirale. S druge strane, duboki growlovi bili su besprijekorni – tu nemam apsolutno nikakvih zamjerki.
Ako je nešto Architects spasilo, to je bila iznimna rasvjeta. Svaka čast njihovom light dizajneru: ono što je radio s pozornicom bilo je vizualno impresivno – podne harmonike, podjela pozornice na plave i crvene tonove, dimni „cvjetovi“ i precizno tempirani svjetlosni prijelazi činili su pravi mali spektakl. Bend je pritom bio vrlo promišljeno postavljen u svojevrsnu trokutastu formaciju, s bubnjarom na podestu i ostatkom članova raspoređenima tako da stvaraju čiste, estetski ugodne linije na pozornici. Iskreno, teško mi je objasniti što se točno dogodilo sa Samom Carterom. Instrumentalno je sve još funkcioniralo korektno, iako se povremeno osjećalo raspadanje, no vokalno kao da nije bio svoj. Flow, vokalna prezentacija i stil djelovali su nesigurno: pjevanje je često bilo falš, dok su agresivniji dijelovi zvučali usiljeno i tehnički slabo izvedeno.
Da ne ostane sve u negativnom tonu, treba istaknuti dobar kontakt s publikom, konstantno kretanje po pozornici te već spomenutu izvrsnu rasvjetu. Pitanje je, međutim, koliko je publika primijetila tehničke nedostatke – dojam je bio da se u dvorani nalazio velik broj onih kojima je ovo bio prvi koncert Architectsa, ali i dugogodišnjih fanova, što je i Sam potvrdio obraćanjem publici. Vjerujem da je onima koji su ih gledali prvi put nastup djelovao sasvim solidno i bez velikih očekivanja, no starijim fanovima vjerojatno nije ostavio jednako snažan dojam.
Set lista se većinski sastojala od novijih pjesama s posljednja tri albuma, no odlučili su odsvirati i „Gravedigger“ – možda i ne najbolja odluka. Iako mi tu pjesmu ne mogu pokvariti, drago mi je da sam je čula makar uz zamišljanje one stare energije i besprijekorne izvedbe. Od starijeg materijala pojavio se i kratki isječak (snippet) „Gone With the Wind“, nakon kojeg je uslijedila „Doomsday“ Koliko se sjećam od starog materijala našla se na set listi „A Match Made in Heaven“. Ostatak seta činile su novije pjesme poput „Whiplash“, „when we were young“, „Curse“, „Broken Mirror“ i drugih.
Bilo je i lijepih trenutaka s publikom – klasični prizor podignutih mobitela koji su zamijenili nekadašnje upaljače, dvorana koja izgleda poput rojeva krijesnica, zajedničko pljeskanje u ritmu i skakanje publike u (smanjenom) kapacitetu arene. Tijekom pjesme „Brain Dead“ bendu se pridružio Florent, vokal Landmvrksa, a između njega i Sama bilo je vidljivo međusobno poštovanje. Gitarama je, nažalost, teško dati konkretniju ocjenu – kod sva tri benda bile su izrazito basovski naglašene i često su prolazile gotovo neprimjetno, kao da služe isključivo popunjavanju zvučne slike. Snare i kick bili su vrlo snažni, što bi se moglo smatrati pozitivnim, no sinoć je toga možda ipak bilo malo previše. Klavijature su, na drugu stranu, davale jako lijepu ambijentalnu strukturu.
Za kraj seta odsvirali su „Animals“, koja je zvučala najkompaktnije i najčišće izvedeno. S obzirom na izraženu elektroniku i matricu u toj pjesmi, to i ne čudi – no kako god bilo, barem je završetak koncerta ostavio nešto bolji dojam. Ipak, ostaje još jedna mala, ali simbolična zamjerka: ako se ne varam, dobili smo samo jedan jedini „BLEGH“ – i to tek u posljednjoj pjesmi.
Martina: Već od prvog trenutka bilo je jasno da je Architects bend znatno većih produkcijskih i organizacijskih razmjera u odnosu na prethodne izvođače. Njihov nastup bio je izrazito profesionalan s produkcijske strane, a rasvjeta je igrala ključnu ulogu u cjelokupnom dojmu – izuzetno promišljena, dinamična i vizualno impresivna, uz sve pohvale majstoru rasvjete. Piramidalna organizacija članova benda na pozornici, u kombinaciji sa suptilnim, minimalističkim logom u pozadini, dodatno je naglasila snažan estetski identitet nastupa. Ipak, unatoč vizualnoj impresivnosti, zvučni dio nije u potpunosti pratio taj dojam, s povremenim pucanjem vokala u scream dijelovima, dok su growl dionice ostavile znatno bolji dojam. U ovom je slučaju vizualni aspekt nastupa ponešto prevladao nad glazbenim dijelom koncerta.
Pišu/foto: Luana Racan i Martina Mataković