Ako pitate numerologiju, sve je objašnjivo. Tri je broj izražavanja, kreativnosti, radosti života, komunikacije, šarma i dječje lakoće postojanja. Ljudi koje vodi trica navodno su maštoviti, duhoviti, društveni, frcaju idejama i entuzijazmom, skloni javnom nastupu i riječima. Kad bi se držali tog priručnika, rekli bismo da je Kandžija – ovaj koji po novom voli gimnastiku – skakutavi primjer životne trice. Trojstva: novi album s tri lika, tri perspektive, “Trostruki salto”, tu je “3 ujutro”, trojka kao konstanta, sudbina, kreativni potpis potpis. Samo što tu numerologija polako počinje gubiti dah. Jer kod Kandžije trojka nema veze s vibracijama ni svemirom. Nema ni s pronalaženjem smisla u brojkama. Ima s govorom, dinstanjem ideja, s potrebom da se priča ispriča iz više kuteva odjednom i s navikom da se uvijek napravi još jedan korak unatrag prije šuta.
Mogli ste zadnjih šest mjeseci čitati o šest godina pauze, povratku Osječkog Rimokatolika na scenu s dramaturški razrađenom pričom u tri salta. No, kad sjedneš s legom iz Osijeka s adresom u Zagrebu na kavu gdje iz torbice oko prsa vadi baby mrkve, roler za bradu i jednom isprintanom ulaznicom za koncert (namijenjenu Mati Rimcu ako ga sretne negdje na zagrebačkom nogostupu), krećeš s pitanjem koje izaziva podjele. Jer to je recentan medijski trend.
Stjepko, gdje je bolji burek? El Pan ili Dan i noć?
“Nisam tamo bio deset i više godina, ali ‘ajmo Dan i noć u ime nostalgije. Pozdrav za sve osječke pekare.”
Nitko te nije očekivao na ovogodišnjoj Dori među kandidatima, a kad ono, nakon “Trostrukog salta”, zaokružuješ priču s cijelim albumom upravo na ovom showu gdje se po nekim novim formatima i ne uklapaš. Što se u tebi moralo promijeniti da Dora, kao mjesto koje nikad dosad nije bilo “tvoje”, postane platforma u kojoj se osjećaš dovoljno slobodno da se pojaviš bez ironijske distance?
“Imao sam priču s albuma i htio sam je predstaviti. Znao sam da je mogu iznijeti i gledao sam koja je pozornica najveća da je predstavim na njoj. Htio sam ljudima dati doživljaj albuma koji nisu mogli ni zamisliti, da se na Dori vide sve stvari. Meni je Dora dala to da se mogu više igrati jer je jako daleko od mene. Ovo kad idem među alternativce mi je preblizu i već sve malo znam napamet.”
Dora se u tom smislu, budimo iskreni, pojavljuje kao alat, a ne nužno karijerni cilj, velika pozornica na kojoj se može testirati cijeli koncept i dati vidljivost albumu. Kad si se odlučio prijaviti, jesi li više razmišljao o pjesmi ili o samom činu pojavljivanja i u kojem trenutku si shvatio da su te dvije stvari nerazdvojive?
“Odmah sam imao ideju kako će se i izvesti. Bilo mi je zanimljivo koncept albuma ubaciti u sve, a koncept je bio jako jasan pa nisam imao nikakve sumnje hoćemo li to uspjeti napraviti. Idemo miješati likove iz albuma s nastupima u stvarnom svijetu.”
Je li ti sudjelovanje na Dori promijenilo odnos prema ideji “mainstreama” ili je samo potvrdilo već postojeći stav?
“Ma sad mi tek ništa nije jasno, hehe. Ali jedna stvar je sigurna, ne bojim se ničega što se scene i medija tiče i to je dobro. Isto tako, očito je da mi je glazba dosta drukčija. Vidio sam i da se svi ti mladi ljudi bore jer nemaju puno prilika zapravo. I naučio sam da trebam menadžera, to je sigurno.”
Dio javne pažnje je očekivano završio je i na modi. Vidjeli smo da te Neven Ciganović iskritizirao oko outfita za Doru, a mogao si proći s pohvalama i još zatvoriti krug započet s “U trendu”.
“Meni je bilo jako simpatično da netko to nimalo nije shvatio, jako očekivano od njega. Ali legenda je u pitanju i dobar je u toj ulozi. Isto i tada kad sam repao ‘super sam odjeven’. Nevene, dođi u Tvornicu, ponovno ću biti obučen tako. Ili gore.”
View this post on Instagram
Kad se već prisjećamo nekih starih priča koje su sada imale throwback kao ovo s Cigijem, prije deset godina si “Koktel od rakije” popratio i vizualima u kostimu zeca. Je li ovo sada na Dori bila stilska figura ili slučajnost?
“Ne znam da je na ‘Koktelu’ bio ikakav zec u pitanju, iskreno, ako je bio, ne sjećam se. Na Dori je zec stilska figura. Tko je pratio izvedbu, može povezati. Želim da ljudi iz nastupa na Dori, iz koncerata kao što je ova promocija, iz svega povezuju slagalice motiva albuma.”
Bi li ikad imao farmu zečeva ako glazba propadne? I jedeš li zečetinu?
“Hehe, duplo ne. Zec jede mene, tj. sve nas, jer ako gledamo da je zec lik, ima joystick, a mi smo igrači u njegovoj igrici. Follow the white rabbit, a ne Donnie Darko.
Je li “Trostruki salto” album koji si morao napraviti da bi nastavio ili album koji je nastao jer si već bio na rubu da staneš? Ovo je bila najveća pauza među izdanjima dosad.
“Album koji sam napravio da bih nastavio. Samo mi se otvorilo da opet radim glazbu i malo eksperimentiram. Tko god se bavi autorskim radom prevrće se i sumnja cijelo vrijeme.”
U kojoj mjeri danas osjećaš potrebu objašnjavati vlastiti rad kad si već sklon perfrormativnom eksperimentu?
“Ne želim uopće objašnjavati i ne mislim da to ima smisla, kvari doživljaj. Svatko treba imati svoj doživljaj. To su bili samo hintovi. Danas se glazba sluša na različite načine, može biti prebrzo i ofrlje, ali i drukčije, čak i interaktivno. Meni je zabavno ako te izvođač vodi kroz neku priču, ali glazba je na kraju jedina bitna. Logika je za one koji to vole, emocija je za sve.”
Kad tematiziraš svakodnevicu kroz likove, skrivaš li se ili si iskreniji nego kad bi govorio izravno u svoje ime?
“Po meni iskreniji, jer pišem likove s manama i nije mi problem stavljati mane. Zanimljivije je i ranjivije. Maske i priče postoje s razlogom, svi ih nosimo i u svakodnevnom životu, a kamoli u pričama. Mišljenja koja se puštaju u eter bez poveznice nisu nešto što me zanima.”
Ima li momenta u kojem autor mora birati između slobode i sigurnosti?
“Radio sam ono što mislim da imam za dati. Na sigurnost kao autor nikad nisam igrao, tako da o tome ne znam puno, što mi je vjerojatno i škodilo. Nisam profesionalni glazbenik nego autor i priča i smišljanje je ono što me vozi.”
Kad pogledaš unatrag šest godina od “Plafona” do “Trostrukog salta”, gdje si najviše narastao kao autor i izvođač?
“U jako puno toga. ‘Plafon’ me naučio radu, tu je Toxara otišao u drugu zemlju, bend se smanjio i onda još korona. A da nije bilo mojih radova van glazbe, ne znam bih li postojao ‘Salto’. ‘Salto’ mi je potvrdio da su pjesme važnije od mene i ostalih i da svi radimo za njih.”
Kako gledaš na promjenu medijskog i glazbenog prostora u tih šest godina?
“Ogromna je razlika danas. Glazba je jako brza, kao i sve, i bez marketinga je nitko neće čuti.”
Za nekoga tko kreira persone za prenošenje kritike svakodnevice, čini se da se Stjepko, a često i Kandžija, libe biti propovjednici.
“Hehe, i Kandžija i moji likovi se libe toga. U propovijedima ima filozofije i to je okej, ali emocije su bitne. To je jezik koji svi mogu osjetiti i to me najviše zanima u pjesmama.”
Kako uspijevaš izbjeći pripovjedački elitizam u svojoj satirizaciji društva?
“Ne znam, sad ni nema baš satire. Vjerojatno zato što mi pozicija nije ništa drukčija nego kod drugih ljudi. Vidi se da sam isti kao i svi kojima se obraćam.”
Kad pogledamo liriku Kandžije prije deset godina i danas, čujno je da si omekšao.
“Meni je svejedno je li nešto tvrđe ili mekše, samo ako pogađa gdje treba. Ako su mi načini mekši, to je isto lijepo. Imam više nade nego prije i drago mi je da nisam toliki cinik. Nemam taj hip-hop ego više i nadam se da su mi likovi ljudskiji. Ne razmišljam o društvenom statusu quo, to je razina dnevno-političkog showbiza i ne želim gubiti vrijeme na takve magle.”
Nego, razmišljao sam ovih dana kad je Edo Maajka objavio live singl “Izdajničko kolo” s Jazz orkestrom HRT-a, a onda i nakon prošlogodišnjeg ponovnog gledanja TBF-a u tom aranžmanu kako bi zakucao jednim takvim projektom sad nakon skoro 20 godina karijere. Bi li se vidio u projektu poput live albuma s Jazz orkestrom HRT-a?
“Naravno, s tim da nemam takvu recepciju publike realno. Ovdje se radi o mojim kolegama, prijateljima i uzorima, ali oni već imaju legendarni status. Ja sam samo autor koji radi više stvari, ali ako se prepozna, zašto ne.”
Eto, onda shoutout Mironu Hauseru neka malo razmisli!
Nego, znamo da si sav u basketu, godinama si trenirao, a i s ekipom haklao. Tko je po tebi među košarkašima najbolji reper?
“Ma Roko Ukić je najbolji muzičar među košarkašima, to je sigurno. Damien Lillard nije loš reper, a iako ne izgleda tako, Đapić je navodno dobro igrao. Sve trice je zabio taj dan kad je izašla ona famozna slika.”
Ona slika u dresu koju si nosio kao svoju majicu.
“Ima nešto jokićevsko, tako kažu. Đapić mi je najdraži košarkaš.”
Tko bi bio bolji, Kobe Bryant kao reper ili ti kao košarkaš?
“Kobe sigurno. Ja sam samo rekreativac koji voli basket.”
U zagrebačkoj Tvornici nakon deset godina s bendom, svojim glumcima iz spotova ere Salta Kandžija misli napraviti i mali glazbeni teatar, a vidjeli smo na društvenim mrežama da poziva i Matu Rimca kao veliki fan kod kojeg se jedan od njegovih likova nije uspio zaposliti. Nosi kartu u torbici, poziva ga u objavama, pa evo još jednog shoutouta prema Rimčevom kampusu: Mate, dođi! Bit će jebenica!
Drugi salto dolazi pred publikom u Tvornici. Nakon zagrebačkog Vintagea gdje je bio prvi skok s novim stvarima, slijedi drugi čin, drugi salto. Što će u drugom saltu, drugom doskoku biti drukčije?
“Ljudi će imati priliku čuti pjesme koje su već vani i dobiti puni doživljaj, uz dva i pol sata nenormalno jake svirke. Zvali smo sve naše goste, a i publika je dio svega. Odabrali smo Tvornicu zbog produkcijskih uvjeta jer želim da ljudi dobiju iskustvo, da se stvari mogu staviti na LED ekrane, da imamo veći stage. I mijenjamo mjesto, u Tvornici nismo bili desetak godina.”
Što bi onda trebalo biti u trećem činu?
“To ostaje za otkriti. Tri salta su jer se radi o tri lika i svaki je trebao imati svoj salto. Već na ovom koncertu moći će se očitati i što je treći salto.”
Slijedi li nakon trećeg salta neki simbolični kraj? Gdje će dalje udariti Kandžija?
“Kraj je jako dramatična riječ. Ja samo uživam. Put je bitniji.”
View this post on Instagram