Postoje koncerti na koje dolazimo zbog omiljenih pjesama, postoje oni na koje idemo zbog spektakla, a postoje i oni koncerti koji brišu granice između glazbe, kazališta, plesa i performansa.
Upravo takav bio je nastup Davida Byrnea u pulskoj Areni iznimno vruće nedjelje, 28. lipnja. Na krilima nedavno objavljenog i hvaljenog albuma “Who is the sky?” Byrne je već krenuo na istoimenu svjetsku turneju, a među definiranim datumima našla se i naša mala Hrvatska. Tako je prvi put nastupao u predivnoj Areni, iako mu zapravo to nije bio prvi put da nas je odlučio posjetiti. Točnije, ako uz tri solo nastupa ubrojimo i onaj Talking Headsa 1982. godine, ovo mu je četvrti put ovdje. Samim time, iako je riječ o izvođaču koji iza sebe ima više od pola stoljeća karijere, na pozornici nije bilo ni traga nostalgiji. Byrne nije pokušavao rekreirati prošlost, nego ju je koristio kao temelj za nešto novo. njegov karakterističan spoj art rocka, funka i world musica zvučao je svježe dok je bend funkcionirao kao savršeno uigran organizam u kojem nijedan pokret niti ton nisu bili slučajni.
Naime, već od prvih taktova bilo je jasno da publiku ne očekuje klasičan koncert. Byrne je na pozornicu doveo ansambl od trinaest glazbenika, pjevača i plesača koji tijekom gotovo cijelog nastupa ostaju u pokretu. Koreografija nije služila kao ukras glazbi , ona je bila njezin sastavni dio. Svaki korak, svaki ulazak i izlazak s pozornice, svaka promjena formacije djelovali su promišljeno, ali istovremeno prirodno, kao da se glazba i pokret rađaju iz istog impulsa. Takav pristup već godinama predstavlja zaštitni znak Byrneovih nastupa, a u pulskoj Areni dobio je dodatnu dimenziju zahvaljujući jedinstvenom ambijentu rimskog amfiteatra.
Program je spajao novo i staro. Pjesme s aktualnog albuma “Who Is the Sky?” prirodno su se nadovezivale na klasike iz različitih razdoblja Byrneove karijere. Publika je s posebnim oduševljenjem dočekala Talking Heads uspješnice poput “And She Was”, “(Nothing But) Flowers”, “This Must Be the Place (Naive Melody)”, “Life During Wartime”, kao i nezaobilazne “Once in a Lifetime”, “Psycho Killer” i “Burning Down the House”, ujedno i drugu stvar bisa. S druge strane, novije skladbe su pokazale da Byrne ni nakon svih tih desetljeća stvaranja ne gubi kreativnu znatiželju niti potrebu za eksperimentiranjem.
Osim toga, posebno je impresivno bilo koliko je zvuk ostao čist i uravnotežen unatoč zahtjevnoj produkciji i otvorenom prostoru Arene. Svaki instrument imao je svoje mjesto, vokalne harmonije bile su besprijekorne, a ritam sekcija nosila je koncert s gotovo hipnotičkom preciznošću. Sve je bilo “po špagi”, planski i bez neplaniranih stanki i govora. Glavni način komunikacije bio je kroz izvedbu, ali nastup nije ostao samo na tome.
Između pjesama, koliko je mogao doći do riječi od gromoglasnog i kontinuiranog pljeskanja, Byrne bi se nakratko obratio publici s anegdotom ili dosjetkom, odnosno pričom iza pjesme. Tako je, bez dociranja, komentirao društvene i političke okolnosti koje oblikuju današnji svijet. Tijekom izvedbe pjesme “Heaven” iza njega se na velikom platnu pojavila fotografija planeta Zemlje. Pogledavši prema njoj, kratko je poručio: “Ovo je naš raj.” Bila je to jednostavna, ali snažna rečenica koja je poznatu pjesmu izvela iz njezina izvornog konteksta i pretvorila u podsjetnik da raj nije neko udaljeno mjesto, nego upravo planet na kojem živimo, ali i za koji snosimo odgovornost.
Nadalje, sličnu je misao razradio tijekom “Like Humans Do”, kada se dotaknuo odnosa čovjeka prema prirodi i drugim živim bićima. Govoreći o tome kako se često ponašamo kao da smo odvojeni od ostatka svijeta, podsjetio je da smo dio istog ekosustava kao i životinje i priroda koja nas okružuje. Time je pjesma dobila dodatnu dimenziju, nadovezujući se na jednu od Byrneovih čestih tema, tj. propitivanje čovjekova mjesta u svijetu i odnosa prema zajednici, ne samo ljudskoj nego i onoj koja obuhvaća sav živi svijet.
Ipak, ono što je nekako djelovalo najsnažnije bilo je tijekom “Life During Wartime” kada je, svega minutu tijekom izvođenja pjesme, pokazao snimku biciklista koji uspješno bježi od ICE agenata. Ukazujući na sve izraženiju polarizaciju društva, rast autoritarnih tendencija te postupanja američkih imigracijskih službi, jasno daje do znanja da umjetnost ne može biti odvojena od stvarnosti. Byrne u tome nije posezao za ikakvom agresivnom retorikom, već je pozvao na empatiju i solidarnost, ističući kako su “ljubav i ljubaznost čin otpora”. U vremenu obilježenom podjelama, strahom i sve glasnijim ekstremizmom, upravo su te jednostavne vrijednosti, prema njegovim riječima, ono što može povezati ljude.
Takvi trenuci pokazali su zašto Byrneove poruke nikada ne djeluju kao usputni govori između pjesama. One su pažljivo utkane u samu strukturu koncerta, gdje glazba, vizuali i kratke refleksije zajedno grade cjelinu. Kritika autoritarizma, poziv na solidarnost, briga za okoliš i vjera u zajedništvo nisu bili odvojeni motivi, nego različite niti iste priče, one o tome kakvo društvo želimo (i trebamo) graditi.
Kada razmišljam o svojim dojmovima, možda su baš ti trenuci najveća snaga Byrneovih koncerata. Nije nas na dva sata uvjeravao da je svijet bolje mjesto nego što jest niti nas je pozvao da pobjegnemo od stvarnosti. Naprotiv, podsjetio nas je na sve ono što u njemu ne funkcionira, od podjela i autoritarnosti do našeg odnosa prema prirodi. Ali, umjesto da nas ostavi u tom sivilu, odgovorio je bojama, plesom i zajedništvom. Ako su ljubav i ljubaznost čin otpora, onda su glazba i ples njegov najljepši oblik. Na dva sata bilo je dovoljno prepustiti se toj žarko obojenoj alegoriji društva i prisjetiti se da je, unatoč svemu, ljudski život točno takav, istodobno kaotičan, bolan, smiješan, lijep i pun nade.
Foto: Filip Kovačević