Nekoliko dana nakon Skunk Anansie na Tvrđavu sv. Mihovila došao je glazbeno potpuno drugačiji, ali ništa lošiji bend. Radi se o Thievery Corporationu.
Ove su godine na turneji kojom slave 30 godina rada, a Šibenik se našao na popisu postaja i to dva dana za redom. Ima znači interesa među šibenskom publikom i za žestoki rock i za laganu glazbu. To “lagana glazba” shvatite uvjetno jer Thievery Corporation nije uspavanka što bi pomislili ako poslušate samo studijske snimke. Kao svaki dobar live bend, ne drže se kirurški precizno originala, nego ga začinjavaju plesnim ritmovima.
Započeli su svirku nekoliko minuta iza 21h nakon što je s pozornice sišla predgrupa koju sam nažalost uhvatila samo zadnjih par minuta. Prostor ispod bine odmah se ispunio ljudima spremnima na ples, a do početka druge pjesme oni što su ostali kod svojih sjedala isto su se ustali. Poslije kratkog instrumentalnog uvoda, kod pjesme “Assault on Babylon” jedan za drugim su izlazili gostujući vokali, svaki specijaliziran za jedan dio opusa Thievery Corporationa. Mr. Lif za hip hop, Ras Puma za reggae i dub, a Laura Vall za elegantne, mirnije stvari. Teško da bi jedan mogao iznijeti toliku žanrovsku raznolikost. Thievery Corporation je najpoznatiji po chill out, downtempo albumima s elementima orijentalizma s početka karijere, ali kako i priliči nazivu benda, kasnije su eksperimentirali s “krađom” zvukova iz raznih područja svijeta i njegovim ugrađivanjem u svoj karakteristični izričaj. Tako su se npr. sa “Saudade” okušali u bossa novi, a s “Temple Of I & I” u jamajčanskom reggaeu. Nije lagano izvesti presjek dugačke karijere s tako šarolikom glazbom, a da to pritom zvuči kao koherentna cjelina. Zato je Thievery Corporation pametno razbio glavni dio koncerta na dva dijela, s akustičnim poluvremenom gdje su svi posjedali u polukrug u sredinu pozornice i ponudili intimnije izvedbe pjesama s 3 akustične gitare i tamburinom.
Prvi je dio koncerta namijenjen poletnijim stvarima (“Radio Retaliation”, “Amerimacka”, “Vampires”…), a dobro raspoloženje publike očitavalo se spremnošću da odgovore na migove pjevača (kao kod “United Tribe” gdje je cijela tvrđava uzvikivala zajedno s Mr. Lifom). Vrhunac prvog dijela zbio se kod “The Heart’s A Lonely Hunter”, kad je na iznenađenje svih istupio dotad samozatajni Frank Orrall na udaraljkama, podigao žarulju privezanu za konop i njome krenuo vitlati u potpunom mraku radeći svjetlosne krugove. Puhačke instrumente iz originala ovdje su zamijenili elektronički zvukovi, pa je pjesma dodatno dobila na energiji. “Air Batucada”, u kojoj su još jednom udarači izašli u prvi plan, zatvorila je prvi dio koncerta.
Na akustičnom dijelu ljudi su se malo primirili, pa čak i posjedali dok su slušali “Culture of Fear”, “Sweet Tides” i još neke stvari, a onda se ponovno probudili na drugom dijelu kad se među ostalim mogao čuti odličan “Fight to Survive” i prekrasna “Lebanese Blond” u izvedbi maestralne Laure Vall. Glavni se dio koncerta zatvorio s “Warning Shots” gdje su još jednom svi vokali izašli na pozornicu, a publika rasturila refren u vrhuncu večeri. Naravno, svi su htjeli još, što je Thievery Corporation rado ispunio, sačuvavši možda ne najveći njihov hit, ali zato meni najljepšu pjesmu, “The Richest Man in Babylon”. Zarazni je refren publika nastavila spontano pjevati i nakon što je bend već sišao s pozornice, što ih je valjda ponukalo da dođu još jednom i ovaj se put za stvarno oproste s publikom s posljednjom pjesmom.
Mogu zaključiti da je koncert bio odličan, a prekrasan ambijent tvrđave dodatno je upotpunio cijeli doživljaj. Rekla bih da je bend stvorio jednu opuštenu i veselu atmosferu i publika je to znala cijeniti. Posebno mi se svidjelo spretno kombiniranje različitih glazbenih stilova i energija koju su donijeli sa sobom. Zato se nadam da ću ih imati priliku ponovno slušati u skorije vrijeme!
Prije kraja još kratki komentar fotografa koji je bio prije dvije godine na njihovom koncertu na Šalati. Veseli vidjeti da su svirali s jednakom predanošću i na velikoj zagrebačkoj pozornici pred više tisuća ljudi i na maloj šibenskoj tvrđavi. Atmosfera tvrđave možda se čak i pokazala boljom ne samo zbog tipa glazbe koji podržava, nego i zato što su ljudi povezaniji s bendom na toj blizini. S druge strane, na Šalati je poslije određenog reda žamor ljudi nadjačavao samu glazbu. Također, iako je konceptualno izvedba ostala gotovo neizmjenjena, ipak su se dogodile neke promjene. Bila je jedna pjevačica manje u odnosu na Šalatu, pa mi se čini da je hip hop bio nešto manje zastupljen u Šibeniku nego u Zagrebu. Osobno bih volio da ga je bilo više, ali na kraju krajeva to je stvar ukusa, jer su se hip hop djelovi primjerice mojim kompanjonima najmanje dopali. Jedina bi sitna zamjerka zapravo bila upućena na setlistu. Nije da su zaboravili odsvirati koji važan hit, a ne žalim se ni na duljinu. Dapače, svirali su dva sata i dva bisa su uvijek respektabilna, pogotovo jer bih rekao da ovaj drugi i nije bio planiran. Radi se samo o razmještaju pjesama. Na primjer, ovdje je “Culture of Fear” postavljen u akustični dio večeri čime mu se oduzela snaga kakvu je imao na Šalati. A onda je pak “The Richest Man of Babylon” ostavljen za bis, gdje mi se čini da je na tu inače laganu pjesmu postavljen teret da iznese energiju kakva se na bisu očekuje. Ta mi je pjesma puno bolje zvučala prije dvije godine kad su se u pozadini mogle čuti akustične gitare. Ali ipak, to su sitnice koje ne umanjuju odličnu ocjenu koncerta. Nadam se da će uskoro ponovno doći u Hrvatsku i da ću još jednu njihovu majicu pridodati svojoj ljetnoj garderobi.
Pišu: Lovrenka Brajković i Ivor Bulat
Foto: Ivor Bulat