20 godina, tek nešto više od punoljetnosti, razdoblje u kojem najviše sazrijevate, gradite se kao čovjek, postajete uzor drugima i planirate nastavak života.
Tako i Tvornica kulture, slavi 20 godina, gradila se tijekom svih njih, obnavljala, predstavila mali pogon, postala uzor drugima i bez obzira na slavlje ozbiljno planira već sljedeće korake. Sanjin Đukić, PR menadžer Tvornice kulture jedna je od važnih karika kada govorimo o ovom prostoru i odnosu tog prostora s medijima, a koji je pristao za Music Box razgovarati o prvih 20.
Ova godina je velika za Tvornicu kulture iako je svaka godina velika, ali je 20 godina Tvornice. Može li se nakon 20 godina reći da je Tvornica kulture baš tvornica kulture i da iz njega mnogi bendovi kreću, neki i završavaju te da je to mjesto iz kojeg proizlaze neka nova imena, a koje je i nezaobilazno za neka poznata imena kada govorimo o domaćoj i svjetskoj glazbenoj sceni?
„U današnje vrijeme bilo koje mjesto koje trajno daje svoj prostor, vrijeme i novac za neki oblik kulture jest i na neki način tvornica kulture. Mi se igrom slučaja tako i zovemo. Svaki klub koji ima toliko hrabrosti da radi svoje programe, ulaže novac, dovodi bendove, da kroz njega prolaze bendovi koji rastu, stare, rađaju se i umiru, na neki način tvori kulturu. Bez toga ne bi bilo, ako se Zagreba i Hrvatske tiče, tog urbanog gradskog duha. Ako govorimo o samoj Tvornici kulture – apsolutno da. Kad pogledam samo tko je sve prošao kroz prostor u proteklih 20 godina, ne samo što se tiče glazbe nego i druge kulture, definitivno možemo reći da smo prostor koji proizvodi kulturu, koji se ugrađuje u kulturno dobro grada Zagreba. Ima jako puno bendova koji su prošli kroz naše prostore, pogotovo ako govorimo o malom pogonu koji je svojim otvaranjem Tvornici dao još jedan viši smisao. Do tada bendovi koji nisu prodavali manje od 500 ulaznica teško su dolazili do izražaja u Tvornici, možda ih je bilo teže raditi. Otvaranjem malog pogona dobila se širina. Od bendova koji mogu skupiti 50 ljudi do onih koji mogu skupiti puno više zapravo imaju svoje mjesto u Tvornici. Znaš i ti iz praćenja, proteklih 5 ili 6 godina je bilo dosta bendova koji su prvo svirali par puta mali, pa se prebacili u veliki, a onda i punili veliki pogon do neke mjere. Govorim o domaćim i stranim bendovima. Primjerice, My Baby je jedan od tih bendova koji je rastao u Hrvatskoj proteklih godina. Opravdavamo ime za početak, ali ono što je još bitnije Tvornica opravdava status, lidersku poziciju koju si je sama nametnula po veličini. Glupo bi bilo da prostor u koji stane više od 2 tisuće ljudi pretendira da bude treći prostor u gradu. Ne, pretendira da bude prvi jer nema većih koncertnih prostora, a i ne mislim da nam je Lisinski konkurecija. Kod Tvornice je puno jača ta strana stvaranja kulture i održavanja na vrhu.“
A i Tvornica kulture je jedan od rijetkih prostora koji ima tehničke uvjete na iznimno visokom standardu i uigranu ekipu koja se brine da mnogi bendovi koji dolaze čak iz svih dijelova svijeta ne moraju tegliti opremu sa sobom. Dosta toga je pripremljeno po pitanju moderne tehnologije i uvijek ste to pratili.
„Naša tehnička ekipa u Tvornici je Rhino koja je naša in house produkcija. Dakle, govorimo o ljudima koji su radili puno veće koncerte nego što je kapacitet Tvornice i imaju opremu da produkcijski isfuraju puno kompleksnije programe od onih koji dolaze. To je jedan od prilično ozbiljnih pluseva što zapravo prostor te veličine može produkcijski pratiti takve kapacitete. Manji klubovi zahtijevaju tehnički manje ridere, naravno. Naš rider je velik jer je takav i klub. Moram priznati da sada nismo naišli na situaciju da su strani imali rider listu koju nismo mogli isfurati. Oni donosi neke svoje komade binske opreme, poput lightova i scenografije što je specifično za njihov nastup. Rider koji pošaljemo prema van je svima njima bio dobar, eventualno su tražili da se nešto još nadopuni što smo i mogli napraviti. Ali moramo to pratiti jer nema smisla da imamo takve prostore, a da netko nije zadovoljan s onim što vidi i čuje.“
Iako nisi svih godina dio ekipe Tvornice kulture, vjerujem da si i prije dolazio u Tvornicu pa bih te htio pitati koji su ti koncerti ostali u sjećanju? Imaš li neke anegdote oko njih, pogotovo kad su u pitanju strana imena? Je li bilo nekih bendova koje slušaš privatno, a sada si se imao prilike s njima družiti i biti dio organizacije?
„Dobro, baš se i ne družim s bendovima pa to otpada, ali bilo je s druge strane, kao netko tko sluša i voli glazbu, jako puno bendova i koncerata koji su mi na neki način bili posebni. Više ne gledam po tome tko je rasprodao ili ne, nego ti neki mali momenti. Recimo, koncert grupe Down prije 4 ili 5 godina je meni bio jedan od najdražih koncerata u Tvornici. Zatim Death Grips, primjerice, jedan od najintenzivnijih koncerata koje smo imali prilike raditi. Neutral Milk Hotel, jedan bend koji smo uspjeli dovesti u Zagreb koji je bio jedini grad u krugu 1 000 kilometara. Svirali su Primaveru i neke ostale festivale po Europi na maloj turneji, ali su napravili veliko skretanje prema Hrvatskoj. To mi je bilo super! Onda ima tih činjenica da je Noel Gallagher svirao u klubu, da je Julian Casablancas iz Strokesa svirao u klubu, zatim John Lydon. Kad je bio s Public Image Ltd. radili smo i pressicu i malo smo više vremena proveli zajedno i sama činjenica da razgovaraš s frontmenom nekadašnjih Seks Pistolsa i čovjekom koji je utjelovio punk i post-punk zapravo je super. Bili su mi i dragi koncerti grupe Mastodon koji su nekoliko puta svirali. Kad su drugi put došli znali su sve o gradu i sve im je bilo jasno. Nekad bendovi dođu zbunjeni i dok se snađu prođe pola dana. Mastodon su znali gdje su i čak je gitarist išao trčati okolo po Zagrebu i kad smo ga pitali za pomoć rekao je da sve zna o njemu pa je išao do Maksimira i nazad trčati sam. Editors su bili jedan od bendova koji su bili par puta kod nas te se jako dobro osjećaju. Postoje neke sitnice koje su dio koncertnog života koji je naš život. Ima jako puno domaćih bendova, odnosno regionalnih s kojima smo isto vezani. Recimo, prvi koncert Jonathana u malom pogonu koji je bio jedan od najglasnijih i emocionalno intenzivnijih koje smo radili, potom Lovely Quinces koja je imala super nastupe, naše Punčke, prvi koncert High5 koji su prodali više od 1 00 ulaznica što je nekima bilo iznenađenje, ali je jasno dalo do znanja da će ta scena biti dominantna, ne samo globalno nego i kod nas. Ne bih ništa kategorizirao, ima zaista puno detalja, ovako sad vadim iz glave informacije.“
Meni je recimo u sjećanju ostao koncert Dropkick Murphys koji je jedan od najvrućih koncerata na kojima sam bio gdje su se svi živi skidali do pasa kolika je temperatura bila tamo.
„Svi metal i žešći gitaristički koncerti su bili takvi da je većina publike do kraja bila gola do pasa, isprolijevana pivom, pijana i u velikom mosh pitu i svima je bilo super. Kad smo radili osvrt o tome tko je sve bio u 20 godina Tvornice morao sam sve iščeprkati iz pressova da bih se sjetio. Ima tih momenata, poput onog kad sam u jednom trenutku bio na pozornici poslije koncerta Juliana Casablancasa kad je publika već izlazila van, a on je sjedio sa strane i tipkao nešto na mobitel. Onda razmišljaš kako čovjek iz Strokesa čuči kraj tebe i šalje valjda poruke i mailove ženi ili nemam pojma što. To mi je bilo izuzetno cool i teško da bih doživio u nekom drugom klubu u Zagrebu.“
Rekao si da si ti onaj koji se ne druži s bendovima, odnosno ti si onaj čovjek koji se brine da sve prođe dobro u smislu PR-a i logistike. Već si postao osoba koji je postao sinonim za nešto dobro u smislu organizacije, odnosa s medijima koji su ključni u svemu tome da povezuju cijelu priču.
„Prije svega hvala ti. Nisam znao ovaj dio kako me ljudi doživljavaju. Gledaj, svi koji se bavimo glazbom radimo za istu stvar, da ne zvuči sad ovo nekako banalno. Čovjek sam koji se bavim medijima i to mi je profesija. Razumio sam da bez suradnje s medijima onako kako odgovora i mediju i nama, a ona je u 99% slučajeva na obostrano zadovoljstvo, ne bi ništa super funkcioniralo. Da nema radija, portala, glazbenih medija bilo koje vrste, jako teško bi isfuravali koncert koji organiziramo. U isto vrijeme da nema koncerata i da su koncertni promotori zatvoreni prema medijima koji prate glazbu te pokušavaju živjeti od toga bilo bi im teško. Kako bi bilo da sad niti jedan medij ne može dobiti akreditaciju za niti jedan koncert. To nema apsolutno nikakvog smisla. Idem prema tome da okrenem priču na potpuno drugu stranu. Svi su dobrodošli za bilo kakvu suradnju i potrudit ću se maksimalno da ljudima omogućim sve što im treba jer znam da to na kraju krajeva koristit će svima i cijeloj sceni. Ono što mi radimo je kultura, odgajanje mladih ljudi i nastavak treninga na starijima, da se ne opustimo i skrenemo krivo. U principu svi zajedno se krećemo u jednom dobrom smjeru i zato je ta sinergija, suživot i dobra suradnja medija i promotora je meni bila bitna. Svi su dobrodošli na mojim koncertima i kakva god im ideja na pamet dođe, ako se sve to može isfurati, onda ćemo isfurati. U životu sam dogovorio stotine intervjua za portale kojima je to nekad bilo i teško. Često prema stranim bendovima, ne znam trebam li uopće to i pričati, neke medije predstavljam puno jačima nego što oni realno jesu, upravo zato da bi mi netko umjesto 5 omogućio 15 photo passeva. Nekom tipu u Americi, kojemu šaljem opise medije, male brojke volim malo nabildati. Imam 15 fotografa u foto pitu za koje želim da imaju 15 autorskih fotki, da bi kasnije izašlo 15 tekstova o tome te bi ljudi dalje klikali i gledali. I sve skupa bi funkcionirali i po meni to ima smisla, čak i sa specijaliziranim medijima kao što je Music Box ili mainstream medijima poput Jutarnjeg lista i HRT-a.“
Foto: Nikola Knežević
Je li ikada bilo teških trenutaka, paničnih situacija? Nećemo možda sve otkrivati, ali vjerujem da je sve to prisutno dok god koncert ne završi.
„Najlošija situacija, ajmo reći, koja se do sada dogodila jest kad neki koncert ne ide u smislu prodaje. Odradiš kampanju, fulao si cijelu ideju, bukirao si bend koji nema šanse da proda ulaznice koje si mislio da će prodati. Jednostavno koncert ne ide pa si prisiljen ili koncert smanjivati u nekom smislu ili otkazivati jedan dan ako event traje više dana. Mi smo dosta iskreni u tome pa ne volimo koristiti izraz „zbog tehničkih nedostataka“ pa često kažemo da nema interesa. Ljepše je tako reći i biti otvoren nego izmišljati stvari. Najgore nam je kad se zaletimo i moramo neki koncert smanjivati, kad mozgaš što bih oko koncerta mogao napraviti, a zapravo ništa što napraviš ne daje nikakve rezultate – to je nešto najgore. Nešto kompleksnije od toga nam se nije dogodilo, da sad kucnem od nešto. Nismo imali ni neke komplikacije u smislu nesreća, da je netko na koncertu nastradao i slično. Taj neki dio kad nešto ne ide je najstresniji. A onda imaš ono kad bend dođe i kad sve skupa funkcionira, iako tijekom dana možeš imati mini kriznih situacija jer strani bendovi najčešće tako funkcioniraju da ne znaš što žele. Omogućiš ridere i sve to funkcionira, ali zapravo dođu s još nekih 10 ili 15 želja koji ne pišu u riderima. Nekome treba oprati veš, nekome su pukle žice, netko je bolestan, nekome su se ukliještila leđa, razumiješ, to su neke stvari za koje ne znaš da će se dogoditi, ali ih rješavaš jednu jednu po drugu. Nikad one nisu bile toliko dramatine da je koncert doveden u pitanje. Do sada, nadam se da se sad baš neće dogoditi takvo što. Ali to su stvari koje rješavaš bez problema, a nekad su i uzbudljive. Nekad ti je dosadno da je sve po špagi. Mi jesmo štreberi i volimo dosta toga generalno posložiti, ali vidjet ćemo što će se dogoditi. Hoće li doći nadrkani, dobre volje, hoće li ovo ili ono – to je uvijek uzbudljivo, ali i dio posla. Spremni smo mi za puno veće pizdarije nego što su nam se dogodile u životu.“
Slavljenička je atmosfera ovoga puta u Tvornici kulture pa ove godine imate jako gust raspored koncerata i imate poseban program za 20 godina.
„Moji su inzistirali na 20 koncerata za 20 godina, ali sam rekao zašto ne bi imali 23 koncerta, tako je svejedno. Samo da nemamo 5 koncerata jer onda nema smisla. Već su nam svirali Kawasaki, imali smo koncert za Tunu, Let 3 nam je svirao, imamo Repetitor, Urbana, Juru Stublića, ubacili smo u međuvremenu Gorana Bare i Majke kojeg smo tek sada ubacili. Opet My Baby, Kojoti, At the Gates, onako raznolik program koji će biti do kraja godine i bacili smo udicu na sljedeću godinu. Potvrdili smo Apocalypticu 21.1. Osobno se nisam htio štreberski držati za tih 20 koncerata za 20 godina. Dražen Goreta, naš glavni booker i Zvone Pušić su rekli zašto ne bi bilo tako, onda sam rekao dajte mi 20 datuma i tako smo objavili. Ono što je možda plus Tvornice kulture, da sada možda ne udaljim previše od teme, nikad s bendovima nismo radili neke ekskluzivne ugovore tipa da moraju svirati samo Tvornicu. Na neki način potičemo da mijenjaju prostore, neka sviraju Tvornicu pa sljedeći put u Zagrebu nek sviraju Vintage, KSET ili Boogaloo, a onda kad naprave krug vrate se nama. Zbog tog u ovih 20 godina imamo neke bendove koji se ponavljaju i koji nisu dugo bili. Recimo, Let 3 je jedan od bendova koji nije tako vezan uz Tvornicu, iako dosta svira Zagreb, ali smo ih htjeli imati unutar 20 godina. Urban je s druge strane full vezan za Tvornicu, skoro svaki prosinac je božićni koncert kod nas i zadnjih par godina ima eventualno još Dom sportova što smo radili ili slično. Zapravo, to je taj neki odnos koji imamo s bendovima i dosta je dinamičan. Da smo slavili 20 godina sljedeće godine možda bi nam upali neki drugi bendovi, možda Pipsi koji su sada 2 dana u Saxu. Meni je to fora jer Zagreb scenski dosta živi. Rekao bih da je neki zdravi prijateljski odnos među klubovima. Nema tu krađe bendova, rivalstva, iako smo svi zdrava konkurencija, ali vidjet ćeš ljude iz Vintagea u Tvornici i obratno, a imao si i situaciju kad su ljudi iz jednog kluba organizirali koncerte u drugom klubu.“
Foto: Nikola Knežević
Treba li neka imena spomenuti, zahvalu, neku ekipu iz Tvornice iako znam da vas je puno, ali možda je ovo trenutak za takvo što?
„Zapravo bih se zahvalio svim ljudima koji su u ovih 20 godina prošli kroz Tvornicu. Mislim, da nije bilo gospodina Putaka koji je to otvorio prije 20 godina ili zamislio prije više od 20 godina, ne bi danas pričali o 20 godina Tvornice. Opet da nema ekipe koja je danas u Tvornici, na čelu s Draženom Goretom, Zvonom Pušićem, mojim kolegom Mariom iz LAA-a koji isto tako popunjava dio programa, ne bi Tvornica bila na ovoj razini na kojoj danas jest. Ima tu puno ljudi koji su prošli kroz prostor, čak i oni koji su zaslužni za rad kluba, a koje ljudi ni ne znaju. Voditelji kluba koji se brinu da sve skupa radi. Danas je naša voditeljica Vanda na toj poziciji već par godinai super je što imamo curu koja je tu šefica. Zapravo, zahvalio bih se svim ljudima koji su radili nešto kroz 20 godina. Tamara Terzija je pričala sa mnom na partyju nedavnom i ona je bila 6 ili 7 godina PR Tvornice. To je izuzetno odgovoran posao koji je ona super radila i sada super plovi u tim PR vodama. I sigurno se utkala u to da je Tvornica ostala na jednom jako visokom nivou. Dakle, svi, ljudi koji rade na šankovima, naša redarska služba, naši dizajneri, spomeni i Nevena Pericu, našeg šefa pa ću mu poslati link da vidi – sve su to ljudi koji nisu digli ruke od Tvornice nego su sjeli i radili te napravili ono što je danas.“
Hvala ti na razgovoru, puno uspjeha želim i puno dobrih koncerata te se nadam da će biti još puno sjajnih imena koja se nalaze ispod onog precrtanog dijela papira kada „tizate“ tko će nam doći. Apocalyptica je super najava!
„Da, oni su prvi datum za 2020. godinu. Polako punimo kalendar pa ćemo uskoro baciti van. Bez brige. Hvala“.
Razgovarao: Nikola Knežević