Nisam još upoznao glazbenog kritičara kao što je Karlo Rafaneli, a koji toliko jasno, argumentirano, kratko i bez previše filozofiranja recenzira domaću ili stranu glazbu.
Smatram ga jednim od najboljih glazbenih kritičara u Hrvatskoj, je iz razloga što je sada već jedno izvjesno vrijeme sjajni suradnik Music Boxa, nego zato što njegove recenzije zaista sa zadovoljstvom čitam. Karlo je novinar već dugo vremena, a glazba je ono s čime je najviše okupiran. I upravo je naglasak na glazbi, nežanrovsko podijeljenoj, onoj koju konstantno istraživa, kao i neke nove zvukove. Pa svakako od njega možete očekivati da će pisati o dosta komercijanoj glazbi, ali i glazbi koja odlazi u neke neistražene artističke pristupe koji su nepojmljivi za današnju slušalačku publiku.
Da prviše ne duljimo, Karlo je jedna od onih osoba od kojih sam htio doista čuti koji su njegovi najdraži albumi i zašto, pa evo njegovih formativnih 10.
Leonard Cohen – Songs of Love and Hate (1971.)
Nisam siguran postoji li album koji sam opsesivnije slušao od ovog, tražeći odgovore na mnogobrojna životna pitanja u Cohenovim minimalističkim, a opet tako bogatim pjesmama. Po meni je ovaj album neupitna kruna Cohenove karijere koju može ugroziti možda još jedino sljedeći, također sjajan “New Skin for the Old Ceremony”. Svo bogatstvo njegovog poetskog stila sažeto je u biserima poput “Avalanche”, “Last Year’s Man ili “Famous Blue Raincoat”. Sve pjesme su zapravo čvrsto i jasno ukorijenjene u stvarnim autobiografskim iskustvima, a istodobno uzdignute sjajnom i kasnije često kopiranom upotrebom religijske, povijesne i mitološke simbolike koja ih pretvara u univerzalno iskustvo, s kojim se, koliko god da je stilizirano, lako poistovjetiti.
Can – Tago Mago (1971.)
Drugi album kraut rock titana jedan je od onih koji su upisani u anale rock povijesti kao beskrajno utjecajni, iako nikad nisu ni primirisali ideji konvencionalne popularnosti. Teško je pomisliti da “Tago Mago” ima skoro 50 godina jer i danas zvuči jednako svježe i bezvremenski. Pjesme poput “Mushroom” ili “Bring me Coffee or Tea” zvuče kao nešto što je s lakoćom moglo nastati i par desetljeća kasnije. Bendova avant funk naslanjanja i improvizirani tekstovi Dama Suzukija puni toka svijesti predvidjeli su razvoj brojnih formi alternativne glazbe u rasponu od post punka, noise rocka, psihodelije pa do trip hopa. Jaki Liebezeit i dalje ostaje jedan od najboljih bubnjara koji su ikad hodali zemljom, a “Tago Mago” dokaz da je moguće istodobno napraviti koherentno, ali opet i vrlo slobodno ostvarenje.
Miles Davis – On the Corner (1972.)
Oduvijek sam bio sklon albumima koji zvuče kao slika svijeta koji će tek nastupiti i zato obožavam “On the Corner”, Milesov fusion album koji jazzeri vole mrziti, dok ga svi ostali vide kao nešto beskrajno unikatno, bitno i utjecajno. Osobno mi je cijela faza Davisove karijere s kraja šezdesetih i početka šezdesetih iznimno prirasla srcu, no “On the Corner” je čak i unutar tog konteksta nešto posebno. Pun slobodnih ritmičkih vježbi i iznimno zanimljivih soničnih tekstura koje imaju više s ambijentalnom glazbom i psihodelijom “On the Corner” je vjerojatno zamišljen kao odgovor funk glazbenicima poput Jamesa Browna i Sly & The Family Stone koje je Miles iznimo poštovao. Istina, 1972. ovaj album se vjerojatno mogao gledati kao nekakav iznimno psihodelični i fluidni funk, no danas je teško je ne vidjeti da su njegova intenzivna poliritmija, puni bas zvuk i složena, ali žestoko kolažirana zvučna slika utjecali na sve od hip hopa preko post rocka do drum n bassa. I dalje mi se čini da je Miles bio toliko ispred vremena da sve zvukovne mogućnosti ovog ostvarenja nisu još do kraja istražene.
David Bowie – Low (1977.)
Nikad mi neće biti jasno zašto struktura “Lowa”, početnog djela Bowiejeve “Berlinske trilogije”, nije češće imitirana jer je tako savršena. A-strana ploče nudi predivne, izrazito futurističke art pop pjesme, dok B-strana otpada na najljepše ambijentalne instrumentale koje je napisala neka pop zvijezda. U mojim očima “Low” nije samo remek djelo, nego i nacrt za pop glazbu budućnosti koja se nikad nije do kraja materijalizirala.
Crass – The Feeding of Five Thousand (1978.)
Generalno nisam sklon pamfletima u glazbi, no za prvi album anarcho punkera Crass uvijek napravim iznimku. “The Feeding of Five Thousand” je svakom svojom sekundom toliko životan, sirov, energičan i iskren da se nikad ne čini kao prazno prazno moraliziranje. Pjesme su kaotične ali pamtljive, a glazba je taman na nekoj nevidljivoj crti punka i post punka koja kao da vrišti “1978.”. No, ono što posebno volim kod ovog albuma je činjenica da iako je društvo u Velikoj Britaniji postalo nepravednije i nejednakije od njegovog izlaska, njegove poruke i energija i dalje jednako snažno rezoniraju baš zbog toga što su uspjele najaviti divljanje neoliberalnih tendencija nazačenih u tada tek nadolazećem “thatcherizmu”.
Public Enemy – It Takes Nation of Millions to Hold Us Back (1988.)
Ovakav album je mogao biti snimljen samo krajem osamdesetih. Skupa s “Paul’s Boutique” objavljenim godinu dana kasnije “It Takes Nation of Millions to Hold Us Down” predstavlja definitivni vrhunac kreativne upotrebe semplova u hip hopu. U sve će se uskoro umiješati i aspekt autorskih prava koji je ovakve guste, kolažne pjesme sastavljene od desetaka različitih komadića učinio jednostavno nemogućim, no zato ćemo uvijek imati ovaj album. Produkcija Bomb Squada i dalje zvuči kao gerilski napad iz svih raspoloživi zvučnih sredstava, postnuklearni funk iz neke druge dimenzije, dok Chuck D izbacuje rime koje su jednako aktualne kao i prije više od trideset godina.
Nick Cave & The Bad Seeds – The Good Soon (1990.)
“The Good Son“ prvi je album u kojisam se istinski zaljubio. Postupno sam shvatio da mi čak nije ni najbolji Caveov album, tu titulu dodijelio bih njegovom prethodniku “Tender Prey”, no svejedno je prvi album koji me potpuno fascinirao kao cjelina. Uglavnom sastavljen od za tadašnje Caveove standarde “mirnijih”, baladnih pjesama, ovaj album uvuče slušatelja atmosferom, tematikom i naposljetku samim pjesmama koje se sve odreda odmotavaju pred vama kao mini filmovi. Osim toga, “The Ship Song” je najljepša ljubavna pjesma ikad napisana.
Counting Crows – August And Everything After (1993.)
Neću lagati da mi nije pomalo neugodno što mi je ovaj neskriveno sentimentalni komad srednjostrujaške pop rock estetike jedan od najdražih albuma svih vremena. “August And Everything After“ nije bio kul te 1993. kad je izašao, još manje je kul danas, baš kao što nikad nisu bili kul dredovi Adama Duritza. No pjesme su neuništive. Iako su u pitanju jednostavni komadi na folk naslonjenog pop rocka koji nude male priče o malim stvarima, nekako pritom uspijevaju biti i istodobno sveameričke i vrlo ljudske poput onih velikih Duritzovih uzora Brucea Springsteena i Boba Dylana. Prekrasan i jedinstven album baš zbog samih pjesama, a ne njihovog zvuka.
Radiohead – OK Computer (1997.)
“OK Computer” za mene nije samo album, nego prije svega sredstvo za preživljavanje. Zvuči patetično, no otkad sam ga prvi put čuo u ljeto 2000., taj album mi je uvijek nekako bio tu kad god je trebalo. Isprva ga nisam baš volio. “Airbag” i “Paranoid Android” su mi bili savršeni otvarači, no sve nakon toga mi se činilo nekako previše jednostavnim i patetičnim. No iz nekog razloga sam mu se neprekidno vraćao i onda je u jednom trenu postao nešto poput audio Biblije, album koji slušam tražeći odgovore. Prava istina je da “OK Computer” ne nudi odgovore. Thom Yorke vam nikad ne govori kako trebate živjet svoj život, no zato ima masu pitanja. I to pitanja koja i danas, 23 godine nakon njegovog izlaska, i dalje savršeno oslikavaju probleme i atmosferu svijeta u kojem živimo na prelasku milenija.
Burial – Untrue (2007.)
Ne znam je li itko u povijesti snimljene glazbe tako dobro uhvatio osjećaje žudnje i izgubljene mladosti kao Burial na “Untrue”. Njegove semplirane i rekonstektualizirane simfonije urbane melankolije predstavile su maestralno izmanipulirane RNB vokale kao usamljene robote izgubljene u nekom beskrajnom napuštenom betonskom ništavilu. Svaki beat, svaka bas linija prožeta je neopisivom tugom. “Untrue” ne samo da je najbolji album 21. stoljeća, on je potpuno zvukovno utjelovljenje 21. stoljeća.
Foto: privatna arhiva (uz dozvolu Karla Rafanelija)