Cortex Thrill su pioniri elektronike u Hrvatskoj, a Ivo T. Montina, Robert Grizilo i Sven Gleđa postavili su neke temelje koje i danas slušamo s istim oduševljenjem kao i u godinama kada su nastali.
A kada govorimo o njihovom nastanku, onda je to 1990. godina i upravo su 90-e bile njihove godine kada je zvuk bio dosta eksplozivan i tvrd. Radili su glazbu koja u svojim korjenima ima ravea, ali je išla prvenstveno u smjeru hard trancea, a onda i techno glazbe i progressive trancea. Kako su godine odmicale, tako su neki žanrovi otišli u drugom smjeru, pomiješali se i danas možemo reći da Cortex Thrill njeguju progressive house koji se rijetko može čuti kod nas, barem nisam naišao na takav zvuk. Ono što je posebno specifično, ovaj trojac je odlučio zbog epidemiološke situacije album stvarati na tri različite lokacije, svatko u svojem studiju. Čak su koristili i modernu tehnologiju te uzimali sampleove iz VR Sony PS4 audio programa.
Trideset godina je iza njih, uspona, padova, stanki, mijenjana postave, ali u konačnici i 30 godina u kojima su stekli status kakav se nikada neće promijeniti. U samim počecima objavljivali su za legendarni Bonzai Records, a koji je sada kao Bonzai Progressive odlučio objaviti i njihov novi album. Neke stvari trebaju ostati nepromijenjene, a to je upravo odnos Cortex Thrilla i Bonzaija jer se on čini i najkreativnijim i najlogičnijim. No, da se posvetim i samom albumu.
Kao što sam rekao, zvuk progressive housea je dosta drugačiji od starih pjesama Cortex Thrilla, a uz to koriste apstraktne i melodične zvučne pozadine do te mjere da na trenutke dobivaju i snažnu psihodeličnu sliku. Kao i njihova karijera i ovaj album ima uspona i padova pa nakon vrlo dobrog starta s “Quantum Pulse”, “Levitania” i “Eternia” imaju zamor materijala, odnosno svladava ih vrlo sličan kontekst bez nekih većih promjena. Tu je falilo nešto što će me ostaviti prilijepljenog za slušalice. Ali kako je i njihova karijera išla od uspjeha do svojevrsne stanke pa ponovnog uzdizanja kao feniks iz pepela, tako je slučaj i s ovim albumom. Druga polovica me impresionirala, odnosno puno je bolja od prve, čak bih rekao da je dosta digla ocjenu cijele slike albuma. Tvrđi beatovi, luđi synthovi i sampleovi, jednostavno drive kakav biste voljeli imati na nekom partyju na kojem želite ostati nešto dulje od predviđenog. Kao najbolje pjesme albuma izdvajam “Marella”, “Eureka”, mračni briljant “A-N-A” i brutalnu “Mitochondria”. Ove pjesme spasile su album od samo prosječne ocjene. Tu su i određeni dodaci, remixevi sjajnog DJ Firea, Pavlina Petrova i N-Tera, ali i dva nova remakea kultnih pjesama Cortex Thrilla, “Deep Infinity” i “Innerspace”.
Zbog same činjenice da je prošlo 30 godina od njihovog osnutka, da su objavljivali za legendarni Bonzai, nastupili na kultnom Love Paradeu u Berlinu, prošli kilometara i kilometara i širili ljubav prema elektroničkoj glazbi, do toga da su u najluđe vrijeme odaslali novu glazbu – Cortex Thrillu se treba nakloniti i zahvaliti za sve divne godine kada je elektronička glazba bila u prvom pravom procvatu, odnosno kada je Europu pohorio Bonzai logo. Vrlo dobra proslava 30. rođendana i toplo se nadam da će Cortex Thrill i dalje živjeti, hoće li to biti i dalje trio, duo ili solo ostavljam na njima, ali očito kao trio najbolje funkcioniraju.
Teško je biti kreativan u ovo suludo vrijeme depresije, izolacije i karantene i vjerujem da bi i ovaj album zvučao još bolje da je nastao u neko bolje vrijeme, ali ne slavi se svake godine 30 godina. Hvala im još jednom!
P.S. Fun fact – nakon dugo godina upravo nedavno Porin je uveo kategoriju Najbolji album elektroničke glazbe. Konačno jedno priznanje za elektroničku glazbu, iako se danas rijetki obaziru na Porin, barem iz ovakvih glazbenih krugova, a i elektronička glazba se danas u Hrvatskoj objavljuje u vrlo malom obimu, više je to samo jedna mala puzzlea ukomponirana u modernu pop glazbu.