Izvanredan početak sezone baletnih i opernih specijala kojima nas nagrađuje Cinestar i koji će se protegnuti do ljeta sljedeće godine.
Legendarna opera koja je u nastajanju trebala imati dva čina no Puccini ju je, nakon početnoga neuspjeha, preradio i trima činovima postigao uspjeh koji traje do danas. Libreto Giuseppea Giacose i Luigija Illice temelji se na priči Johna Luthera Longa i drami Madame Butterfly Davida Belasca. Premijera u Milanu, kako rekoh, nije dobro prošla ali to nije stajalo na putu kasnijim izvedbama i reputaciji. Prilično zahtjevan komad, odnosno naslovna uloga Cio-Cio San koju su pjevale samo najbolje; sjetimo se samo besmrtne interpretacije Marije Callas.
No, izazov priče koja se odvija u Japanu početkom dvadesetoga stoljeća i premisa u kojoj ljubav u borbi s bešćutnosti i interesu gubi uvijek postoji i zato s oduševljenjem čekamo nova „čitanja“ i izvedbe, odnosno, u prvom redu, umjetnice koje se hvataju ukoštac s tragikom heroine koja je, na početku same priče, tek petnaestogodišnja djevojčica. A i na kraju, na unhappy endu nema ni dvadeset. No, to je ne priječi da sve stavlja na jednu kartu, onu ljubavnu i, naravno, gubi. Udajom za mornaričkoga časnika Pinkertona ona ulaže sve što ima, suprotstavljajući se obitelji, tradiciji, vjeri dok već spomenuti Amerikanac u vezu ( i brak) ulazi iz interesa i bez nekih pretjeranih emocija. Joshua Guerrero u ulozi Pinkertona te Carlos Alvarez (kojega pamtimo kao odličnoga Rigoletta) u ulozi Sharplessa su izvanredni. Jednako tako i Carlo Bosi kao Goro ali i Christine Rice u ulozi vjerne Suzuki. No, Talijanka Maria Agresta u naslovnoj ulozi je fantastična. I ne samo zato što se pjeva na talijanskom već zbog tehnike i emocije koju smo čuli na pozornici.
Drama koja na kraju prelazi u tragediju niti u jednom trenutku (unatoč dužini komada) ne jenjava i gledatelje i slušatelje drži na rubu stolaca. Čarobna Puccinijeva glazba, magija Agrestina vokala i orkestar pod ravnanjem Nicole Luisottija, također Talijana, vodi nas Japanom s početka dvadesetog stoljeća ali i prostorima i dubinama ljudskog najboljega i najvišega suprotstavljenog onom svakodnevnom i običnom. Odličan početak vrhunskih programa, opera i baleta koji nas čekaju tijekom ove ali i u sljedećoj godini u Royal Opera House u Londonu ali i u Cinestaru odnosno kino dvoranama diljem svijeta (a riječ je o gotovo tisuću prostora koji vjerno prenose zvuk i sliku iz legendarnog Covent Gardena). Treba istaknuti i iznimno informativne i edukativne razgovore s akterima glazbeno scenskih događanja koje nam donose stručni i strpljivi profesionalci od kojih posebno ističem ravnatelja Opere Olivera Mearsa.
Radujemo se sljedećim programima koje ćemo , zahvaljujući Cinestaru, moći vidjeti i u gradovima diljem Hrvatske. Publika i u dvorani uživo i u prostorima u kojima gleda prijenos dugotrajnim pljeskom i komentarima putem društvenih mreža potvrđuje visoku razinu i kvalitetu ovakvih specijala koji su i repertoarni forte Kina s pet zvjezdica.
Foto: Tristram Kenton