Prvi od dva rasprodana Čolina nastupa u zagrebačkoj Areni kvalitetom, njegovim glasom i izvanrednim pjesmama oduševio je publiku.
Karijera ispunjena vrlo dobrim, odličnim i izvanrednim pjesmama koje popularni Čola izvodi više od pet desetljeća dobila je još jednu potvrdu da je poput starog opijajućeg napitka, što stariji to bolji. I doslovno. Neke od interpretacija su doista bile fantastične. S obzirom da je prvi Čolićev album koji sam poslušao bio “Ako priđeš bliže”, a i oni koji su slijedili bili su više nagnuti prema popu (i rocku), logično je da sam na koncertu više i očekivao upravo od tih stvari. Od Vašeg šlagera sezone i pjesama velikih autora od kojih valja posebno istaknuti Montena i Dedića, preko Balaševića i Bajage te nešto kasnije nagnuća prema folkie izričaju, nizale su se skladbe u svečarskom ruhu i odličnim aranžmanima koje su izvrsno izveli bend i simfonijski orkestar pod ravnanjem Fedora Vrtačnika. Valja spomenuti i soliste od kojih bih istaknuo saksofon Gabija Bunforda.
Posebno je publika bila očarana Njegovim glasom. Ipak su to godine kad se snižavaju tonaliteti i kad se auditoriju prepušta izvedba, pogotovo amblematskih stvari. Ali ne, visoka inetrpretativna razina u pojednim je trenucima izazivala ekstatične reakcije. Potpuno zasluženo. I nisu samo „stare“ stvari u pitanju. Govorim o kraju sedamdesetih i osamdesetim godinama; i one nastale devedesetih te nekoliko „brojeva“ iz 2018. – više od dva i pol sata tour de forcea koji je digao na noge cijelu Arenu. Laganice poput “Jedne zime s Kristinom”, midtempo “Jedina” ili poskočice kao što su “Pusti, pusti modu” ili “Ruška”, a bilo je tu i rijetkih karijernih dragulja (“Ljubav je samo riječ i ništa više”). No, kao što napomenuh, i “Čija je ono zvijezda” ili pak zahtjevna “Krasiva” pobrala su svoj komad pljeska. Kad spominjem neke stvari ne treba izostaviti “Rijeku suza i na njoj lađu” te “Južnjake” i “Tabakeru”. “Noć mi te duguje” također pokazuje pomno izbalansiran poredak i repertoarnu ravnotežu. Dakle, nije stavljen naglasak na poprock bisere već je presjek karijere načinjen pomno i nekalkulantski. Da, bila je tu i “Kao moja mati”… No, bilo koja pjesma izvedena na ovaj način nije ostavljala publiku ravnodušnom. Upravo suprotno. I intermezzo, vrlo kratak, kad je prigodno instrumentalno izvedena “Tiha noć” bio je lijep trenutak koji se uklopio u ovaj izvanredan glazbeni događaj. Između pjesma nema puno priče, tek najava (i na video zidu) i kratko podsjećanje na vremena koja su (možda) prošla ali koja su nam ostavila ove razloge za radost u kojoj djelatno (pjevanjem i plesom) sudjelujemo. Himnička “Rodi me, majko, sretnog,” iako nepoznatija i s kraja osamdesetih također je dobro prihvaćena. I na licima glazbenika vidi se sreća, neglumljena.
A što je Čola sačuvao za kraj? “Kuća puna naroda” kojom je prethodila” Ti si mi u krvi” i na kraju konca “Pjesmo moja”. Monumentalna simforock poema zaključila je ovaj predivni dugosvirajući blagdanski dan. Blagdan u kojemu smo blagovali život koji je blaži i draži uz pjesmu. Back vokali i Njegov vokal, zajedno s našim glasovima, glas su , ne samo razuma već i snažan usklik radosni u ne baš radosnom vremenu. Bezvremenski glas i svevremenske pjesme u svakom su vremenu dobrodošle.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr