IZVJEŠĆE: Rutinski koncert Deep Purplea u Zagrebu – vrijeme je za mirovinu!
17. svibnja 2017.
Music Box (10920 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Rutinski koncert Deep Purplea u Zagrebu – vrijeme je za mirovinu!

O Deep Purpleu ne treba pisati neku posebnu uvodnu riječ, o njima se puno toga zna, a i naša publika ih poprilično dobro poznaje, obzirom da je ovo bio njihov sedmi dolazak u naše krajeve.

Prvi se dogodio davne 1975. godine, a osim Zagreba, obišli su i Split i Zadar. Ovoga puta su im podršku dali domaći Divlje jagode i kanadski Monster Truck.

Večer je počela gotovo točno po satnici, Divlje jagode su okupljenu publiku pozdravile s “Let na drugi svijet” i najavile da će ono što su pripremili biti glasno i žestoko. Šteta je što je dvorana bila poprilično prazna, tek djelomično ispunjen vip prostor i dio partera. Voljeli ih ili ne, ipak je lijepo dati podršku domaćoj ekipi. Bend je na pozornici bio poprilično statičan s minimalnom komunikacijom prema publici, a jedini se isticao Zele za vrijeme gitarističkih solaža. Publika se malo trgnula kada je Livio najavio “Kap po kap”, za koju su na kraju dobili dobar pljesak. U jednom trenutku je Zele uzeo drugu gitaru i najavio goste, a to su bili Andy LaRocque i Tony Martin. Publika ih je, naravno, vrlo optimistično i lijepo pozdravila pljeskom i bilo ih je zanimljivo gledati na pozornici. Za goste su pripremili tri pjesme, odnosno LaRocque je bio na jednoj, a Martin na tri, za vrijeme kojih su se u jednom trenutku upalila svjetla u dvorani, kao da je općenito kraj koncerta. To je dodatno ubilo atmosferu, jer stvarno je šteta da takav bend nema rasvjetu. Za kraj smo čuli vrlo čudnu izvedbu “Motora”. Bila je to kombinacija hrvatskog i engleskoj jezika. Općeniti dojam kompletnog nastupa je jednostavno “prosječno”.

Dvorana se počela lagano puniti, a koju minutu iza 20 sati se začuo intro kanadskih Monstar Truck. Lagano su se počeli pojavljivati jedan po jedan član, a publika ih je srdačno dočekala pljeskom. Dečki su svoj nastup počeli dosta energično, nakon druge pjesme su pozdravili publiku i nastavili s repertoarom svoje ne baš velike diskografije. Basist i gitarist su bili dosta živahni na pozornici, no pojavio im se isti problem kao i kod Divljih jagoda- loša rasvjeta. Ne ulazim u to je li to problem logistike, organizacije ili izvođača, ali ostaje činjenica da je taj dio nedostajao. Kolektivno im je repertoar bio poprilično jednoličan, odnosno kombinacija southern/hard rock/bluesa koja očito nije bila dovoljno dobra da kvalitetno prodrma Arenu. Ostatak benda je vokalno dobro nadopunjavao pjevača, bili su dobar izbor za predgrupu, ali nadam se da će drugi put ipak biti malo bolji odabir pjesama za koje će se publika “zakačiti”.

U 22:10 su se ugasila svjetla i došao je trenutak koji je sada već puna Arena očekivala. Dvorana je zagrmila riffovima “Time of Bedlam” s aktualnog albuma, koju su jako lijepo povezali s drugom pa i trećom pjesmom. Publika je sve popratila jako dobrim pljeskom, no već na prvim pjesmama je bilo vidljivo da Gillan forsira visoke dionice koje jednostavno više ne može otpjevati. Da, apsolutno je jasno da u tim godinama ne može pjevati onako kako je to radio prije 20-30 i više godina, no ne vidim potrebu za forsiranjem. Bolje je da ih dobro pamtimo. Šarm nije ono što te u potpunosti može izvući, no da ga Gillan ima, to apsolutno stoji.

Svirački je koncert bio doista korektan, a zvuk snažan. Na trenutke su pjesme umarale, zbog konstantne strukture “solo na gitari-solo na klavijaturama”, no to su Deep Purple i to je ono što se može očekivati. Za pjesmu “Uncommon Man” su rekli da su ju posvetili prijatelju, a nakon toga su se počele nizati pjesme s aktualnog albuma Infinite, čiji logo nevjerojatno podsjeća na onaj Devina Townsenda. Gillan je u jednom trenutku najavio jednog, jedinog i neponovljivog Don Aireya, koji je imao vrlo zapažen solo na klavijaturama. Kako bi mijenjao zvukove, tako bi se i publika budila i pljeskala. Šteta što ta euforija nije zahvatila i tribine, koje su do gotovo posljednje pjesme bile mirne, odnosno publika je statično sjedila. Deep Purple ima običaj na svojim koncertima zasvirati neku domaću pjesmu, pa smo tako u zadru imali prilike slušati “Kalelargu”, no ovoga puta je Airey u solo ubacio hrvatsku himnu, što je izazvalo veliko oduševljenje u publici.

Posljednja pjesma večeri je bila “Smoke on the Water” na čije prve tonove se u publici pojavilo puno mobitela u zraku. No bio je to i trenutak kada su se tribine konačno dignule na noge. Ruke su bile u zraku, a publika je preuzela ulogu i otpjevala poznati refren. Bend se nakon pjesme zahvalio i povukao s pozornice, a naravno, nije dugo trebalo da krene poziv na bis. Nakon puno buke, ekipa se vratila i to, s kako bi rekli, šećerom na kraju. “Hush” i “Black Night” samo su jedne od pjesama koje su zasvirali, a tu se našlo mjesta i za Gloverov solo, koji bi bio još bolji da ton basa nije bio toliko svijetao.

Bio je ovo dosta rutinski nastup, no na kraju dana, ipak je to Deep Purple kojem je itekako došlo vrijeme da odu u mirovinu. Sigurna sam da će se mnogi rado sjećati ovog nastupa, jer možda je bio posljednji u Hrvatskoj.

Set-lista:
Time For Bedlam
Fireball
Bloodsucker
Strange Kind Of Woman
Johnny’s Band
Uncommon Man
The Surprising
Lazy
Birds Of Prey
Hell To Pay
Don Airey solo
Perfect Strangers
Space Truckin
Smoke On The Water

BIS
Highway Star
Hush
Roger Glover solo
Black Night

Foto: YouTube Screenshot