Nakon Phurpe u Močvari novi ritualno-meditativni koncert – Common Eider, King Eider + Drekka

Common Eider, King Eider je projekt Roba “Beesa” Fiska, započet 2006. godine u San Franciscu s idejom da nastavi i proširi svoje prijašnje umjetničke pothvate, ali na drugačiji način.

Bendovi u kojima je Rob svirao uvijek bi se nakon nekog vremena razišli, članovi su bili suviše zauzeti da se posvete jednoj ideji. Projekt je započeo sam, ali nakon par godina nastao je otvoreni kolektiv. Istomišljenici okupljeni oko estetskih i političkih ideja, za razliku od standardnih bendova, doprinose i sudjeluju u ritualnim i meditativnim nastupima kada žele i imaju vremena. Rituali se manifestiraju kroz kataklizmičnu soničnu arhitekturu, bestjelesan, lebdeći ambijent, inspirirajući i usmjeravajući energiju namjeri kojoj je ritual posvećen. Neki rituali usmjereni su na kreiranje utočišta, privremenih svetih prostora i zaštite. Neki rituali usmjereni su na poništavanje (“un-spelling”: spell-čarolija, urok; to spell-pisati, slovkati) kapitalizma i patrijarhalnih koncepata, a neki su pak agresivne kletve.

Common Eider, King Eider su društveno, politički i ekološki osviješteni. Ideje za koje se zalažu komuniciraju na svojim web stranicama, a svoj profit doniraju u svrhe i organizacije u koje vjeruju. Common Eider, King Eider će do kraja ove godine izdati novi EP za Cyclic Law, a u listopadu ove godine i LP za Consouling Sounds. Zagrebačka će publika imati priliku sudjelovati u njihovim najnovijim idejama, a nadamo se i zajedno slomiti koncept publike i izvođača te re-kreirati zajedništvo i konekciju koju je moderni život izrezao iz nas.

Ovom bendu potporu će pružiti Drekka, odnosno Michael Anderson koji nastupa, putuje, surađuje, skuplja uspomene i gradi veoma osobnu arhivu zvuka koja datira još iz sredine 1980-ih. Drekka kroz godine nastupanja i snimanja, plovi kroz ranu industrijsku kulturu, krhak sobni noise-folk te ekspanzivne kinematografske teksture. Njegov rad i performansi dodiruju tematike tišine, sjećanja i zaborava. Ali umjesto da ga prikriva, Drekka služi kao direktna linija u Andersonov um i njegovo skriveno, prorijeđeno, skladište uspomena. Ovi osobni aspekti i fragilnost vidno su eksponirani umjesto maskiranja poetskim apstrakcijama.

Jednako upadljiva, posebno u nastupima uživo, je svojevrsna konfrontacija; hrvanje frenetične energije koja se bliži maniji i ekstazi. Kako snimke Drekka-e služe ne za zamračivanje, već izlaganje Andresonova uma, tako njegovi nastupi služe za izlaganje njegove osobnosti, njegova tijela. Drekka-ina publika ne posmatra anonimno lice u sjaju laptopa, nego čovjeka koji juri po svojem klimavom stolu posutom kasetofonima, pedalama, zvonima, bagatelinim nakitom, metalima. Posmatraju čovjekov duh koji ga jaše, mikrofon zabijen u usta, ruke koje izmjenjuju kazete skupljane kroz vremena i udaljenosti. Posmatraju konfrontaciju duha, tijela, sjećanja i zvuka.

Drekka-in novi album, zbirka rijetkih traka i kompilacija od 1996. do 2001. godine, označiti će 20. godišnjicu projekta koji uokviruje Drekka-u kao dugogodišnjeg umjetnika s naslijeđem i linearnom niti u svom radu. Album pod nazivom “No tracks in the snow” bit će izdan krajem 2018. godine na Dais Records.