A bila je i prva… I druga (mislim na sreću)… Jer, da objasnim: Amiru Medunjanin ove sam godine imao priliku (sreću) gledati i slušati treći put. Prvi put bilo je to u proljeće uz Zagrebačku filharmoniju u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, drugi put u pulskoj Areni i evo treći put u Kazališno-koncertnoj dvorani Ivana Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu.
Ne spominjem Lisinski bez razloga. Naime, ova brodska dvorana, odnosno njena konstrukcija, u mnogome je nadahnuta zagrebačkim hramom umjetnosti, a i programi koji su znali biti održani u Brlićki (neki od njih) idu uz bok onima koje možemo odgledati u metropoli. I da budem jasan, u repertoarnom i kvalitativnom smislu, ovaj netom održan koncert i nastup jedne od najboljih pjevačica s ovih prostora spada u sâm vrh onoga što se može pogledati na pozornicama država koje (kad komuniciraju) komuniciraju istim jezikom. Mislim na glazbu, dakako. Što se Slavonskoga Broda tiče, Amirin nadahnuti nastup ulazi, uz nedavni koncert Zagrebačkih solista i Petrita Çekua, u dva najbolja (glazbena) događaja ove godine, a vjerojatno je svrstan uz bok najkoncerata u Brodu uopće.
Uvijek duboko proživljene pjesme, uz pratnju (ovaj put) Ante Gele na gitari i Zvonimira Šestaka na kontrabasu, tjeraju na smijeh, na plač, na pjevanje i na šutnju; kako koja skladba. Izvanredno. Njena komunikacija s publikom daje nastupu dimenziju i ocjenu više, ako je to uopće moguće. U ovakvom komornijem izdanju bilo je više mjesta za priču (vrlo duhovitu; usporedio bih je s konferansom još jedne velike umjetnice, Adele), ali to ne umanjuje vrijednost nastupa. Dapače, bilo je momenata toliko potresnih i uozbiljenih da su izazvali suze i u njenim očima iako je odmah na početku ustvrdila da je to od dimnih efekata. Od uvodne “Kradem ti se u večeri…” do svršetka koji je nastupio nakon više od dva sata plovidbe kroz dobro nam znanu pjesmaricu, u kojoj je bilo mjesta i za sevdah i za “zabavnu” i rock glazbu, Amira nam se predaje potpuno. Prirodnost njenog glasa i nastupa me uvijek oduševi, a ovaj put je cozy atmosphere kao da nastupa u dnevnom boravku; ovo treba shvatiti kao veliki kompliment) otkravila i Gelu koji je svojim nesavršenim, ali razdraganim vokalom uljepšao dojam koji je, ionako, od publike ocijenjen izvrsnim. Simpatično je bilo i pojavljivanje Branimira Jovanovca Banija, odličnoga glazbenika i aranžera, Šimina sina i člana Opće opasnosti koji je “kriv” i za neke recentnije uspješne karijere poput one Mije Dimšić.
“Djevojka je zelen bor sadila”, a zatim i hommage velikom Oliveru u “Što to bješe ljubav” momenti su u kojima je publika (ipak) mogla doći do daha i prikupiti snagu za nove nalete emocija i vokalnih bravura koje su, kako već napisah, izazivale raznovrsne, ali uvijek pozitivne reakcije. Za one (nepripremljene) koji Amiru gledaju prvi put dobro je da je dinamika koncerta bila ovakva, jer je kvaliteta, ovako komprimirana i “pojačana”, teško da se može “izdržati” bez određenih i dobro došlih smiraja. Za mene je pravi početak nastupio nakon treće pjesme (Gelo je imao spisak), a u tom dijelu nas je okupirao i zarobio sedamosminski ritam. Protiv toga obrane nema. Valjalo se samo prepustiti. Publika pjeva “Kafu mi, draga, ispeci” (lead vokal Gelo), a zatim i vedru (ne i po stihovima) poskočicu iz repertoara Zabranjenog pušenja – “Zenica blues”. “Žute dunje”, iako ih pamtimo u izvedbi i Pjevačevoj (Pimpekovoj, dakle Popovićevoj) ponovno izazivaju bujicu dobrih osjećaja. A tek caveovska (opet sedamosminska) “Snijeg pade na behar, na voće”. I onda – nema nazad! “Ajde Jano…” i u ovakvoj reduciranoj postavi, uz ritam ruku publike u dvorani tutnji kao da Amiru prate filharmoničari. Prima i narudžbe (“Sejdefu majka”), a onda slijede “Ima neka tajna veza” i opet genijalno i savršeno izvedena “Što te nema”. Izvanredno!
Vratit ću se na početak (i na naslov) i zapitati se, a to ste vjerojatno i mnogi od vas učinili: što smo to vidjeli (često i sklopljenih očiju) i čuli? Sevdah? Pjesmu? Tugu i nesreću? Jer i one su ljepše i prihvatljivije kad se ovako krasno otpjevaju. Da, sve to, rekao bih. I još puno više. Riječ u koju stane ono što nam Amira uz svoje glazbenike donosi svakim svojim nastupom. Sreća.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)