RECENZIJA: Edi East Trance Blues – “Blues” – sirovi hrvatski južnjački blues!
20. siječnja 2019.
Nikola Knežević (2069 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Edi East Trance Blues – “Blues” – sirovi hrvatski južnjački blues!

Neki albumi jednostavno prođu ispod radara i mislim da je ovo jedan od najboljih primjera za 2018. godinu. Općenito hrvatski blues prolazi nezapaženo, a ipak se možemo pohvaliti s blueserima koji su svjetska klasa. U taj koš bih mogao strpati novi blues projekt – Edi East Trance Blues.

Iza ovog projekta stoji Edi Maružin, istarski glazbenik, osnivač i frontmen Gustafa s kojima se već puno puta dokazao na pozornici, a sada je došlo vrijeme da to učini s glazbom koja se svih ovih godina krila duboko u njemu i koju se sada odlučio podijeliti s hrvatskom publikom. Kako je u pitanju svojevrsni istarski blues, onda ga možemo ovom prilikom nazvati hrvatskim južnjačkim bluesom, savršenim odgovorom na ovaj sjeverni blues čiji je samouvjereni vođa Tomislav Goluban. Nije riječ o nikakvoj konkurenciji nego samo konstataciji da i Istrijani imaju “svojeg konja za utrku”.

“Sumpor” (Croatia Records, 2018.) je naziv prvog albuma Edi East Trance Bluesa kojeg općenito možemo opisati kao sirovi i energični blues s dozom istrijanskog dijalekta i glazbene briljantnosti. Kao što je sevdah odraz stanja duše i uma u bosanskoj tradiciji i kulturi, tako možemo reći da je na jednoj svjetskoj razini onaj pravi blues, samo što on za razliku od tuge i boli sevdaha predstavlja sve vrste raspoloženja, a prije svega zabavu i utjehu. Upravo je tako Edi napisao u knjižici albuma i nazvao ovo istrijanskim bilim bluesom.

Nije samo glazbeno “Sumpor” briljantan nego i tekstualno, ne previše kompleksan, već izravan, ljubavni s malo drskosti, šaljiv i nadasve zabavan. Tako u “Puž blues” poručuje “Pokaži mi roge, soje ruke, bose noge, zajdi z kuće van da ti kuću ne prodan” ili u “Oj, pičiću mali” gdje pjeva “Znala si ruku u brgešah mi držati i za guzicu me stiskati. A ja bin, onako munjen, od dragosti stavija se skičati”. Zanimljiva je i činjenica kako su odlučili ovaj album snimati baš u ambijentu nastanka, tamo gdje su pjesme i vježbali, što možemo čuti u nekim pjesmama (listanje papira, kašljanje, priprema grla za pjevanje), a što nije nekakav falš ili nešto što su zaboravili izbaciti iz snimaka, nego samo potvrda kako i gdje Edi East Trance Blues rade i stvaraju. Iskreno, spontano, energično i bez pretjerivanja s virtuoznosti, koristeći pri tome tipične blueserske riffove i instrumente poput cigar box gitare. Nafrljiš gain, pritisneš neku od blues driver pedala i to je to – surovije ne ide. Nevjerojatno dobro je i posložen cijeli album, kao da se jedna priča s drugom nadovezuje, ne samo u smislu teksta, nego i glazbe i ritma. “Puž blues”, “Oj, pičiću mali”,  “Anđelić moj bjondi”, “Moja mala konobari” i “Doma gren” su meni možda i najdraže, iako ne mogu ne spomenuti i ostale, one laganije poput “Nemoj me iskati” i “Kad mi je prva žena pošla čja” koje imaju i psihodeličnu notu. Kraj albuma, “Tornaj se” i “Poništo” su prave blues rock poslastice koje samo završavaju priču.

Bile laganog ili brzog ritma mislim da su pjesme spremne za pozornicu i ne mogu dočekati prvo živo slušanje. Ovo je glazba i za klupske i za festivalske pozornice, ali prije svega treba poraditi na tome da izađe izvan naših granica jer ovo je blues svjetske klase. Za enciklopedije. I ne sramotim se to reći i priznati. Istarski dijalekt samo u tome pomaže te bi na njega odlijepila i tipična publika američkog southern rocka ili nekog, nazvat ću ga, hilibilly bluesa.

Edi Maružin je prije svega odličan interpretator i promotor istarskog dijalekta, prvo s Gustafima, a onda i u bluesu, sirovom zvuku u kojeg je teško ukomponirati nešto neblueserski, a što je on sa svojim vrhunskim glazbenicima apsolutno uspio. Iako je album dosta kratak, tek 30 minuta, dovoljno je dug da se shvati ozbiljnost ovog projekta, ali i dovoljno kratak da se iznova posluša. “Sumpor” je to itekako zaslužio. Spomenut ću svu škvadru Edi East Trance Bluesa, a to su uz Edija Maružina (vokal, el. gitara, cigar box gitara, ak. gitara) i Čedomir Mošnja (bubanj, perkusije), Predrag Ljuna (el. gitara, usna harmonika, vokal), Danijel Paulović i Davor Milovan na basu te Edi Cukerić (theremin, perkusije, produkcija). Ekipa iz snova, osnivači istarskog bilog bluesa i za sada njihovi najbolji predstavnici, ali i ozbiljni predstavnici hrvatskog bluesa u svijetu. Odite u svijet! Neka čuju i vide što je hrvatski južnjački blues!

P.S. Isprike što album nisam poslušao u 2018. godini jer je vjerojatno zaslužio biti u Top 10 najboljih albuma godine. Pravit ćemo se da je na nekom nevidljivom mjestu 🙂

Foto: Ang Maružin

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5