ČudNoReĐe je matični glazbeni projekt Ognjena Bašića, singer-songwritera, multiinstrumentalista, uličnog svirača, glazbenog novinara, čovjeka s toliko opisa i ladica u koje ga možemo svrstati, a niti jedna se na kraju ne čini dovoljna. Zapravo, nije niti bitno.

Ponekad smo toliko fokusirani na etikete kojima označujemo druge samo kako bi nama bilo lakše. ČudNoReĐe ne treba etiketu jer je čudo samo po sebi. Ponekad vam digne živac, izazove frustraciju, s druge strane imate taj iskreni osmijeh i savršenu bezazlenu glupost zbog čega sve dobije neki smisao, možda barem na trenutak. Trenutak je onaj djelić sekunde zbog kojeg se isplati živjeti i zato se isplati poslušati ČudNoReĐe. A ako ste mislili da će ovo biti jednostavan tekst u kojem ćete dobiti neke smjernice za slušanje, prevarili ste se. Ovo je pravi glazbeni izazov. Preporučam Vucu za predah – nadam se da imate i nešto za popiti pri ruci.

“Postoji razlika između najutjecajnijih i najboljih albuma. Nikada ne bih mogao sastaviti listu najboljih albuma. Sa što više žanrova glazbe se sprijateljim, poimanje najboljeg mi postaje sve relativnije. Jedan je najbolji kad sam veseo, drugi kad sam tužan, treći za uspavljivanje, četvrti za razbuđivanje. Jednog najviše volim puštati doma dok spremam po kući, drugi mi je najbolji kad ne radim ništa. Jedan je mila majka za tulume, drugi za kontemplaciju u samoći. Jedan za sviranje i pjevanje, drugi za slušanje itd. Da stvar bude složenija i unutar tih kategorija najbolji album ili izvođač nisu uvijek isti. Ništa nije konstatno i apsolutno, sve ovisi o razdoblju i prigodi. Pogotovo kada je glazbeni ukus pojednica prijemčiv na široki spektar stilova od najlaganijeg do najžešćeg, od najjednostavnijeg do najkompliciranijeg, od primitivnog do sofisticiranog, od besmislenog do konceptualnog itd. Mogao bih jedino unutar određenog (pod)žanra odrediti favorite, ali ne bih s definitivnošću mogao ustvrditi da mi je jedan žanr (od onih koje slušam) po svakom parametru bolji od drugog.

S druge strane, albumi koji su na mene bili najutjecajniji nisu mi nužno ostali i najbolji. Najutjecajniji su oni koji su odigrali ulogu neke prekretnice, bilo da su me navukli na neki novi do sada neistraženi žanr glazbe ili pak općenito potaknuli bilo kakvu transformaciju ili nadogradnju odrednica osobnog identiteta. Oni se mogu mnogo objektivnije odrediti, jer njihov utjecaj se dogodio i nemoguće ga je poništiti, pa makar i kasnijim razvojem glazbenih afiniteta ti bendovi pali u relativni zaborav. Ovdje ću pokušati sastaviti listu takvih albuma po kronološkom redu ostavljanja utjecaja.”

1. OSNOVNA ŠKOLA

Vatrogasci – “Vatrogasna zabava vol.1.” (1992.)

Ako ne računamo kasetu Zločeste djece “Istočno od jaja” i povremeno premotavanje na određene pjesme s očevih kompilacijskih kaseta popa i mainstream rocka 80-ih, ovo je prvi album ikad koji sam si sam pustio na kazetofonu. Imao sam oko 11 godina i uz njih bih čagao po sobi i glupirao se. Je li ova parodijska folk-pop seljačija zaista bila tako utjecajna da ju čak stavljam na listu? U početku možda ne, ali vidjet ćemo u daljnjem tekstu kada se aktivirao njezin “after effect”.

Nirvana – “Nevermind” (1991.)

U šestom osnovne sam preko vršnjaka bio izložen danceu i technu s jedne strane te punku, rocku i hardcoreu s druge. Prvo sam (ignorantski i s današnjeg gledišta cringy) govorio da “slušam rap i techno” što je zapravo značilo eurodance, ali teško da se površno induciranje osjećaja ugode kada čujem neki hit od 2 Unlimited, Haddaway ili DJ-a Bobe na radiju može nazvati slušanjem te glazbe koja nije ni rap ni techno. Postepeno sam se počeo priklanjati ovoj drugoj gitarisitički orijentiranoj struji. U sedmom razredu se Nirvana nametnula kao prvi bend koji sam počeo doživljavati kao svetinju. S Nirvanom sam probio muzički junf, ona je bila simbol opredjeljivanja za rock u najširem smislu. Počeo sam nositi karirane košulje, majice na bendove i puštati kosu. Radi Nirvane sam i sâm poželio svirati u bendu što je i dovelo do pristupanja svom prvom bendu. Zvali smo se Nered, svirali loš akustični punk s lošim pokušajem death metal growlanja na lošoj i jedva sklepanoj opremi. Faza slušanja ostalih grunge (Pearl Jam, Alice In Chains, Soundgarden…) i ponekih alter rock bendova (Incubus, Tool) aktivirala se tek 10 godina kasnije. Ovdje su mi uz Nirvanu još uvijek bili draži pop punkeri Green Day i Offspring.

Biohazard – “Urban Discipline” (1992.)

U osmom osnovne ovim bendom i albumom sam uplovio u hardcore/crossover vode. Uskoro počinjem slušati Dog Eat Dog, Downset, Madball, Sick of It All, Body Count, Pro-Pain, Judgement Night Soundtrack i sl. te ispisivati njihova imena po školskim klupama. Biohazard kao križanci punka, rocka, metala i rapa su mi s jedne strane otvorili nišu rubnog interesa za rap potpomognutim i prvom pojavom Tram 11 i Bolesne braće, malo poslije i TBF-a na radiju, a s druge pripremili teren za ulazak u “pravi” metal. Ljubav prema crossoveru 90-ih nikada nije splasnula, pa je u kasnijim fazama dovela do gotivljenja bendova poput Snot i Dub War.

Machine Head – “Burn My Eyes” (1994.)

Prvi korak ulaska u metal vode. “Pravi” thrash metal mi još uvijek nije tako dobar, ali u kombi s hardkorom i još koječime novo i svježe otkriće. Ovdje mi postaje bitno da se vokal i dere i pjeva, ali nikako da od toga radi samo jedno.

Pantera “Far Beyond Driven” (1994.)

Korak dalje. Uho se navikava na sve žešći metal, ali i dalje ne može bez core i groove elemenata, iako je Pantera kao vrlo specifičan bend kojeg je nemoguće oponašati glazbeno i ekspresivno nudila mnogo više od toga.

Hladno pivo – “Džinovski” (1993.)

Paralelno s recepcijom metala, iako pomalo u sjeni iste, ovaj album me otvara prema punku. Prvi bend s tekstovima na domaćem jeziku koji mi ulazi u omiljene. Prvi bend koji me mnogo opipljivije od ostalih povezuje s načinom života moje lokalne tinejdžersko-adolescentske generacije. Kasnije, u srednjoj školi, koncert Hladnog piva se upisao na listu koncerata na kojem sam se prvi put u životu napio te krenuo stazom života gdje zabave koje uključuju opijanja po parkićima i koncertima postaju uobičajeni rituali bitni za opstanak. I prije toga sam bio na koncertima Fiju Briju 3, Metal Mania u Pauku, Napalm Death/At The Gates i Cannibal Corpse/Immolation u Remetincu. Imao sam se i tamo prilike prvi put napiti, ali nisam imao želju sve do Hladnog piva (vrlo simbolično, zar ne). Ali nisam ni imao želju za Hladnim pivom nakon “Pobjede”.

Satan Panonski – “Nuklearne olimpijske igre” (1990.)

Nikad prije nisam čuo ništa eksplicitnije i odvratnije, ali baš radi toga mi je bilo kul slušati ovog vinkovačkog bolesnika: radi nastrane zajebancije i provociranja puritanaca. Utjecaj Satana mi je znatno poboljšao provarivanje naturalističkih tekstova općenito, posebice kasnijim ulaskom u death metal vode, ali i po prvi put ocrtao konture nečega što sam kasnije u svim područjima umjetnosti nastavio gotiviti kao estetiku ružnoće.

Propagandhi “How to Clean Everything” (1993.)

Hladno pivo i Satan Panonski mi unatoč svojim područjima utjecaja nisu otvorili put ka širem interesu za domaće punk bendove bilo kojeg podžanra. Propagandhi mi je prvi pokazao da na razmeđu mekše pop punk linije (Green Day, Offspring), “ortodoksnog” old schoola (Sex Pistols) i tvrđeg hardcore punka (Exploited, Nula) postoji tip melodičnog punka koji mi pruža najbolji omjer pop pjevnosti i hardkor žestine u kombinaciji s prilično tehnički preciznim sviranjem. Metal je u daljnim godinama nastavio dominirati, ali u dva kasnija vremenski razmaknuta vala Propagandhi me doveo kako do socijalno angažiranih bendova tipa Anti Flag i Rise Against, tako i do onih “introspektivnijih” poput Strung Out, This is a Standoff i sl.

2. SREDNJA ŠKOLA

Metallica “Black Album” (1991.)

Naravno. Taman kad je s Panterom krenulo na sve žešće, a punk je postao način života mnogo više nego rado slušana glazba, pojavio se u mom životu “Black Album” koji mi je pružio drugačiju viziju metala. Taj album me naveo da pomalo istražim podžanrove metala koji mi nisu dugoročno ostali na vrhu dopadljivosti, ali su odredili daljnji tijek razvoja ukusa prema sve ekstremnijim podpravcima. Nakon “Black Albuma” prebacio sam se na ranu thrash metal fazu Metallice, pa se ukus požestio prelaskom na Sepulturu i to je otprilike maksimum koji sam dosegao u recepciji thrash metala. Probao sam par godina kasnije sa Slayer, Sodom, Destruction, Annihilator i Overkill, ali nije mi išlo pretjerano dugo. U ovoj fazi sam došao do točke gdje sam osjećao legitimnim proglasiti samog sebe pripadnikom metal supkulture, što se između ostalog odrazilo i na odijevanje. Još više majica na bendove, još duža kosa, crne vojničke hlače i crna komandosica. Iron Maiden “Best of the Beast” me u negdje u ovoj fazi također držao par mjeseci, ali ubrzo sam shvatio da “standardni” heavy metal nije za mene. Preko Metalike se nekim čudnim putevima došlo i do izvrsnog Paradise Lost “Icon” albuma, koji mi je otvorio neke interese za gothic i doom metal (My Dying Bride, Moonspell, November’s Doom), ali isti nisu dugo trajali. Zanimljivo je da sam u to vrijeme svirao (bubnjeve) u death metal/grindcore bendu, a oba ta pravca su mi tada za aktivno i masovno slušanje bili prežestoki. Bilo je jasno da nakon “raskidanja” s Metalikom, Mejdenima i Peredajzima više neće biti tako.

Dark Tranquillity – “Skydancer” (1993.)

Uho preko njih shvaća da osrednje ekstremno može biti istovremeno i profinjeno, prije svega vrlo melodično, pa na trenutke i pjevno. DT je obećavao potpuni prelazak na melodeath, ali skretanje ka tom rukavcu nije dugo zaživjelo, jer je uho ubrzo shvatilo da se i u onome što iz prve zvuči preekstremno može pažljivijim slušanjem otkriti još puno slojeva koji čine muziku još sofisticiranijom od one koja tako zvuči na prvu. To nas logičnim slijedom vodi korak dalje.

Kompilacija “Gods Of Darkness” (1997.)

Ova kompilacija svjetski afirmiranih black metal bendova izdana 1997. je kružeći na CD-u među poznanicima u supkulturi doplivala i do mene. S njom je i počelo slušanje black metala, prije svega nabavljanjem albuma od bendova koji su se na njoj pojavili. U početku su mi bili draži “pederskiji” i “šminkerskiji” bendovi poput Dimmu Borgir i Cradle of Filth, koje sam kasnije potpuno odbacio u korist bendova poput Emperor i Satyricon (prva tri) čiji sam “artistički” pristup, inovacije i raznolikost više preferirao i od sirovog “true” black metala (rani Mayhem, Marduk, Dark Funeral…), iako se i on slušao. Black metal me prvi put potaknuo da krenem u masovnu nabavu bendova iz jednog podžanra glazbe, ne bih li potpuno ušao u njegovu raznolikost. Čak nam se i bend u kojem sam tada svirao (i dalje bubanj) okrenuo melodičnom black metalu.

Immolation – “Here in After” (1996.)

Immolation nije bio prvi death metal bend koji sam slušao, ali sigurno prvi s kojim je počelo polagano davanje prevlasti deathu u odnosu na black. Slušanje black metala se svelo na desetak favorita, a death metal sam kao podpravac počeo još masovnije istraživati od blacka. Kraj srednje škole i početak fakulteta obilježen je svetkovanjem ekstremnog metala s naglaskom na death metal.

3. STUDENTSKO DOBA

Suffocation – “Pierced From Within” (1995.)

Pokazao mi je da ono što je na prvu loptu preekstremno i za ljubitelje jako ekstremnog može zvučati najbolje ikad i tehnički i kreativno. Trebalo mi je desetak slušanja da mi ovaj album sjedne, i tek kada sam ga pažljivo i studiozno odsecirao, shvatio sam koliko je za mene osobno revolucionaran. Pomoću njega sam do levela pro istrenirao uho u registriranju muzičkih detalja koji površnim slušanjem nisu uočljivi. Samim time sam više počeo uživati u muzici koja ima za ponuditi puno detalja i “skrivenih” finesa. A takvi bendovi su u pravilu tonski, ritmički i strukturalno izazovniji za slušanje i ne može ih kreirati muzičar koji nije izuzetno dobro potkovan znanjem o svom instrumentu, a i muzici općenito. Ovaj album mi je otvorio put u progressive i technical death metal bendove, koje u određenim isprekidanim vremenskim fazama prikupljam i slušam dan danas.

Siniša Vuco “Volim piti i ljubiti” (1998.)

Zaista da! Sjećate li se Vatrogasaca s početka liste? Rekao sam da ćemo do njihovog učinka s odgodom doći kasnije i eto nas. Ono što su mi Vatrogasci u 11. godini ponudili kao muziku za urnebesnu zajebanciju Vuco u devetnaestoj diže na viši nivo svojim prvim hrvatskim “turbofolk” albumom. Određeni pripadnici metal supkulture (među kojima sam eto baš slučajno bio i ja) su potpuno poludjeli za Vucom i to u doba dok ironični odmak nije bio trend (kao danas recimo s Brkovima ili raznim “trash slušaonama”), već čak i hrabrost, usudio bih se reći. Dodatni legitimitet za ovakvo “nedopustivo” miješanje identiteta nam je i sam Vuco ubrzo ponudio albumom “Konac konca” Živog blata. Jer ako Vuco kao hard roker/hevi metalac može raditi narodnjake, što ih ne bismo i mi kao metalci slušali. Nakon par godina kretanja po metal supkulturi, čovjek se zasiti njihovih besmislenih nepisanih pravila, uniformiranog imidža, ograničenih glazbenih vidika, tupavog i netolerantnog ponašanja, da ne spominjemo skretanje pojedinaca u neonacizam. Ne želiš biti krkan sa zlatnom kajlom koji se na kokainu tuče po folkotekama, ali ti je dosta i svih onih nakaradnih i stereotipnih karikatura od likova zbog kojih se prosječni promatrač sa strane smije cijeloj “tvojoj” supkulturi. I onda kao metalac počneš slušati Vucu da se s ciničnim samozadovoljstvom uzdigneš iznad oba svijeta. Da se narugaš i jednima i drugima, a na kraju i samom sebi što si pripadnost nečemu kao što je supkultura shvaćao tako ozbiljno. Vuco mi je u daljnjem razvoju situacije otvorio receptore za slušanje raznih regionalnih narodnjaka i hrvatskih estradnjaka iz 80-ih i 90-ih, pri čemu više nije bilo jasno gdje završava ironični odmak i počinje ozbiljno uvažavanje tog glazbenog pravca kao ravnopravnog s ostalima. Kasnije je to otvorilo put ka sevdahu iz 70-ih pri slušanju kojega je grehota pomisliti na ironični odmak, ali i prema Rokerima s Moravu, pionirima društveno satiričnog folka na našim prostorima. U to vrijeme sam čak pjevao obrade narodne i estradne glazbe u bendu Dernek s kolegama iz osnovne škole među kojima je njihov osnivač bio metalac. Osjećaj nekakve “istinske” pripadnosti metal supkulturi je već s dominantnim afinitetima ka death metalu počeo slabiti, ali narodnjaci su ga potpuno dokrajčili. Nisam više ni pod razno “ponosni metal ratnik”, tek čovjek koji to voli slušati između ostalog, iako istinabog još uvijek ponajviše.

System of a Down – “Toxicity” (2001.)

Majko mila, kakav je ovo bend. Nije me poput Pantere ili Metallice potaknuo da se počnem smatrati dijelom neke novootkrivene društvene grupacije, nije poput Nirvane ili Hladnog piva bio okidač za otkrivanje nekog novog svijeta mladenačkih radosti, niti napravio nekakav plot twist u razvoju sistema glazbeno-socijalnih vrijednosti poput Vuce. System of a Down ništa od toga nije uzrokovao. On je došao kao posljedica svega toga, kao višnja veličine lubenice na šlagu od torte. Kad sam ih prvi put čuo, imao sam osjećaj da su svi bendovi ovoga svijeta morali nastati kako bi se stvorio jedan ovakav. I da je to to, da nema dalje. Nu metal mi radi Systema nije postao omiljeni podpravac metala, ali ga se nisam libio istražiti i otkriti još poneke žanrovske favorite. Među njima nikada nisu bili Linkin Park i Limp Bizkit, pa čak ni Korn, ali Disturbed, Mudvayne i još poneki su prošli “test”. Posredstvom njih sam kasnije došao i do cijenjenja Mikea Pattona i njegovih projekata, pošto je teško bilo poreći utjecaj Faith No More na SOAD. Systemi su ostavili traga i na stvaralaštvu ČudNoReĐa što se najviše očituje u pjesmama “Da ne moraš”, “Samo odlažno”, “Proteza”, “Kozmetika”, “Bez lajkova” i “Graciozno lažeš”.

King Crimson “In the Court of the Crimson King” (1969.)

Želja za slušanjem detaljno razrađene muzike nije ostala samo u death metal okvirima. Nakon otkrivanja King Crimsona, “maksimalistička” komponenta ukusa se širi i na progresivni rock, većinom na bendove koji su najaktivniji bili 70-ih. Druga prog rock ljubav ubrzo je postala i Jethro Tull, kasnije i Gentle Giant, Van Der Graaf Generator, Gnidrolog, Buldožer te ostali bendovi koji su naglašeno njegovali eklekticizam u stvaralaštvu. Bendovi od kojih bi svaki po svojoj posebnosti mogao biti žanr muzike za sebe. Od 2006. do 2009. sam bio bubnjar u instrumentalnom prog/etno/math/rock bendu Šta Ima? (danas: Doringo) ponajviše ulazno motiviran slušanjem prog rocka.

Black Sabbath – “Black Sabbath” (1970.)

Povećan interes za rock 70-ih doveo me i do ovog legendarnog albuma koji je razvio neke interese za classic rock. Počeo se i Deep Purple slušati, ali daleko su se ispred svih po dopaljivosti smjestili Rainbow i Black Sabbath u fazama kada im je pjevač bio Roonie James Dio. Ako ovaj album uzmemo i kao okidač za otkrivanje stoner rocka i sludgea, iako bi to prije bilo moje dvogodišnje sviranje bubnjeva u sludge/stoner/doom metal bendu Deadweight Loss (danas: Drama), slušao sam par bendova iz tih branši, ali mi nikada nisu postali obožavani, pa čak niti posebno značajni u nekoj kraćoj fazi, a kamoli dužoj. Danas eventualno Clutch i She Loves Pablo volim poslušati od stonera, nisam ostao nešto pretjerano zapanjen ni sludgeom Crowbara, ni južnjačkim rockom grupe Corrosion of Conformity.

Ibrica Jusić – home made kompilacija

Ibrica je postao drugi plot twister nakon Vuce, reklo bi se. Lik se pojavio praktički iz vedra neba i zavolio sam ga na prvu. Zapravo mi je jedan drugar iz Zagorja (metalac i rocker) složio CD s Jusićevim najboljim pjesmama po njegovom izboru i nakon nje sam postao drugi čovjek kojeg znam da sluša Ibricu. Druga šansonijerska ljubav mi je kasnije postao naravno Miladin Šobić. Njihovi izričaji utjecali su na mnoge pjesme ČudNoReĐa.

Kultur Shock – “We Came to Take Your Jobs Away” (2006.)

Bend koji nikada nije značajnije produbio interes za taj neki etno punk fazon, ali je u fazi kada sam ih počeo svetkovati donio mnogo radosnih trenutaka, između ostalog i najbolji koncertni doživljaj u životu ikada na INmusic festu 2007. godine.

The Dillinger Escape Plan – “Calculating Infinity” (1999.)

Ovaj album me dublje zainteresirao za ekstremniji metalcore pravac zvan mathcore koji se zasniva na atonalnim gitarskim perverzarijama i složenim ritmičkim mjerama. Nakon Dillingera su se počeli slušati Psyopus, Ion Dissonance, Into The Moat, The Crinn, Five Star Prison Cell i brojni drugi. Neizravnim posredstvom njih sam nekako došao i do kanadskih progressive metalkoraša Protest The Hero, kao i do prog metal mađioničara Between the Buried and Me sa “Colors”, “Alaska”, “The Silent Circus” i self-titled albumom. Mathcore mi je pobudio i inicijalni interes za djent (Meshuggah, Vildhjarta), iako nikada nisam bio die hard fan tog podpravca.

Azra – “Azra” (1980.)

Johnny Štulić bio je ključni lik koji je kumovao nastanku ČudNoReĐa. Zbog njega sam se s bubnjeva definitivno prebacio na kantautorstvo (iako sam gitaru svirao jednako dugo kao i bubnjeve). Radi Džonija postao sam jedan od onih likova koji je svuda nosio gitaru i nepoznatim ljudima svirao svoje pjesme. Radi njega sam dublje krenuo istraživati i ostale novovalne izvođače te općenito ojačao interes za domaće bendove. Radi njega sam i prekinuo s fakultetom socijalnog rada te odlučio da ću probati živjeti samo od muzike. Danas mi to i uspijeva. Da mi se Štulić dogodio ranije, siguran sam da bi se Čudnoređe rodilo u ranim, a ne u kasnim dvadesetim.

4. RAZDOBLJE NAKON NAPUŠTANJA FAKULTETA

Biciklić – “Povratak Sompompira 2” (2014.)

Ovaj album me vratio na punk koncerte diljem grada, a i države. Štoviše, nakon što sam zavolio ovaj bend, obišao sam više punk koncerata nego ikada prije u životu, postao sam na njima redovni inventar. Najprije kao fan Biciklića, a zatim i kao njihov zamjenski bubnjar, jer je glavni radi posla turističkog vodiča tijekom vikenda često bio izvan države. U toj roli sam odsvirao mnogo više koncerata nego što je bilo predviđeno, pa danas slovim kao neka vrsta pridruženog člana Biciklića.

Marčelo – “Treća strana medalje” (2008.)

Rubni interes za rap sam razvio preko hardcorea i crossovera te radijskih puštanja Bolesne braće, Tram 11 i TBF-a. Trebalo je od tada proći više od 10 godina da me ovaj album dublje zainteresira za čitavu balkansku rap scenu, čiju sam diskografiju nakon zapaljivanja za Marčela detaljno pretražio i preslušao te posjetio mnoge rap koncerte kako unutar hip hop supkulture, tako i izvan nje. Čak sam i neko vrijeme redovno pratio Rap Skillz betlove na Jutubu. Tek sam tada bio zreo da mogu i rap navesti kao jedan od glazbenih pravaca koje slušam. Uskoro sam i sam napravio nekoliko pjesama sa reperskim dionicama.

Kuzma & Shaka Zulu – hitovi s interneta

Novi plot twisteri. Naprije sam jednog ljeta igrom slučaja nazočio njihovom sjajnom koncertu na Lastovu, a dvije godine kasnije postao fan. Do dana današnjeg sam bio na 25 njihovih koncerata, što je uvjerljivi osobni rekord u broju posjećenih koncerata jedne skupine izvođača. Stvar je zanimljivija time što su oni jedini izvođači koje slušam, a da imaju veze s Italo discom kojeg uopće ne slušam. Općenito sam se naslušao i mnogo više pravaca glazbe od svih ovdje nabrojanih. Nisam spomenuo ni gotivljenje Ramba Amadeusa, niti da sam jedno vrijeme slušao Asian Dub Foundation, pa čak i DJ Bobo megamix, bio lud za Tenacious D, poslušao sam i par klasičnih simfonija u srednjoj školi, imao kraću fazu gotivljenja At The Drive In-a i The Mars Volte koja me dovela i do nekih indie rock i post-hardcore/screamo bendova (danas uglavnom slušalački napuštenih) itd. Bilo je tu još i na desetine izvođača od kojih se nisam maknuo dalje od par pjesama ili sam ih čuo samo na koncertima. Sve je to razlog zašto sam u muziku ČudNoReĐa utkao toliko različitih stilova. Danas manje-više sve nabrojano i dalje slušam ovisno o fazama i prigodama.

Foto: Samir Cerić Kovačević