Skip to content Skip to footer

LA FEMME #8: Mirna Škrgatić: “Svoju autorsku priču započela sam nakon psihičkog zlostavljanja i omalovažavanja tadašnjeg partnera”

Projekt La Femme bavi se temom ženskog kantautorskog pokreta sve više prisutnog u regiji, ali i stigmatizacijom žena u društvu, shodno tome i u glazbenim okvirima.

Jesu li žene u glazbi ravnopravne muškarcima, kako je biti žena u glazbi, koliko je danas u svijetu glazbe prisutan princip stavljanja tijela ispred glazbe ili princip „vrijediš onoliko koliko dobro izgledaš“? Neka su to od pitanja koja ću postavljati svojim sugovornicama u 10 članaka planiranih do kraja godine u sklopu projekta La Femme.

U osmom po redu članku u sklopu projekta La Femme razgovaram s Mirnom Škrgatić, glazbenicom iz Rijeke koja iza sebe ima već jedan studijski album, na putu je za drugi, a prije nek0liko dana predstavila je novu pjesmu “Strašila”.

Govori li se po tebi dovoljno u javnosti o ženskim pravima i položaju žena u društvu, odnosno ostaje li to samo na priči ili se situacija s godinama mijenja?

“Situacija se mijenja, ali presporo. I dalje smo svjedoci nasilja nad ženama, kojega je nažalost sve više u ovom razdoblju pandemije. Imam osjećaj da koliko god se ljude osvješćivalo o ženskim pravima i položaju žena u društvu, koliko god se trubilo o tome, trebat će još dugo vremena da bi smo došli do potpune ravnopravnosti, od koje smo vrlo daleko. Dokle god postoje mizogini likovi koji na sam spomen ženskih prava pobijesne i viču kako smo mi sve „gadure koje iskorištavaju svoj položaj jer smo zaštićenije od polarnog medvjeda“ (da, to sam imala priliku čuti vlastitim ušima), dokle god žene imaju manje plaće od svojih muških kolega, dokle god postoji strah da će zbog trudnoće ostati bez posla, dokle god se od žena očekuje da budu prototip Stepfordske supruge, dokle god su kazne za obiteljsko nasilje i silovanje ovakve kakve jesu, dokle god crkva i druge s crkvom usko povezane organizacije svojataju žensko tijelo,a žene pokorne i skrušene, odgajaju svoje djevojčice na isti način, a dječake potpuno obratno, ravnopravnosti neće i ne može biti.”

 Koliko su danas u glazbi žene stigmatizirane?

“Ovo pišem iz vlastitog iskustva i mogu reći kako nije lako biti žena i baviti se glazbom. Prije svega, malo tko te shvaća ozbiljno, prvenstveno jer si ženskog spola, a ako si pri tom još imalo fizički privlačna – jao si ga tebi. Ismijavanje, omalovažavanje, čak i potpuno ignoriranje nečega na što bi trebala biti ponosna, vrlo se često događa, a najčešće među kolegama glazbenicima od kojih očekuješ podršku. Kroz ovu moju relativno kratku i novu karijeru susrela sam se s raznim ljudima, dobrim, manje dobrim i onima koji će vam zabiti nož u leđa i pritom ga okrenuti. Srela sam puno loših žena i puno dobrih muškaraca u glazbi i obrnuto.”

Jasno je da danas glazbenice manje zarađuju od glazbenika. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

“Osobno nisam išla za tim, ali tako je u većini zanimanja, pa me iskreno ne čudi što je tako i u glazbi. Moje mišljenje je da muškarci i žene nisu i ne mogu biti isti po fizičkim karakteristikama, ali kao ljudi koji se jednako trude i rade, trebaju i moraju imati jednaka prava.”

Foto: Ira & John

U svim intervjuima u sklopu projekta La Femme spominjali smo nedostatak žena u zanimanjima koja su iz nekog razloga odabrana za muškarce, poput tonskog snimanja, produkcije, aranžiranja i slično. Što misliš zašto je to tako?

“Iz mog dosadašnjeg ograničenog iskustva, koliko sam uspjela primjetiti, malo je žena koje sviraju instrumente, više je muškaraca instrumentalista, žene uglavnom pjevaju i najčešće im netko drugi piše pjesme, pa tako i aranžira i producira. Rijetke su one koje se upuštaju u nešto više od toga. Nažalost, čak i onda kada žena sve sama napiše i sklada, javnost ju najčešće ne percipira kao autora nego samo kao pjevačicu. Taj mindset je duboko ukorijenjen i teško ga je promijeniti, ali vidim da se pomalo ipak mijenja, jer nas je sve više koje se usudimo pisati i skladati pjesme, sve smo prisutnije u ovome još uvijek pretežno „muškom poslu“ u kojem je vrlo teško uspjeti bez debelih živaca i gotovo sulude upornosti. Osobno me interesira produkcija i aranžiranje, te planiram jednoga dana malo više svog vremena posvetiti učenju i proučavanju tih polja. Zašto ima malo producentica? Ja bih rekla da je to zbog toga što su to pretežno „tehnička“ zanimanja, a malo žena je u općenito takvoj vrsti zanimanja. Maloj djeci se od malena serviraju rodno određene igračke, poput kamiona, autića i raznih građevinskih alata za dječake, dok su barbike, kućanski aparati i lutke u obliku ljudskih beba, rezervirane za djevojčice kako bi se odmah odredilo „tko je za što“. Nadalje, djevojčice se uglavnom odgajalo, a nažalost još uvijek ih se odgaja (čast iznimkama) u maniri poslušnih i čednih, skrušenih i pokornih bića koja se u konačnici boje vlastite sjene, dok se većinom dječake odgajalo da budu samopouzdani, samosvjesni, snažniji od žena, bez pretjeranog iskazivanja emocija, jer one su smatrane slabošću, te se nerijetko poticala i agresija. Moguće da upravo zbog tog odgoja u društvu u kojem živimo, ima malo žena koje se bave tim zanimanjima, jer se i dalje ne smatraju tipično „ženskim“, pogotovo u ovoj sredini.”

I ti si dio jednog cijelog ženskog kantautorskog vala koji je zahvatio cijelu regiju. Kako si ti krenula sa svojim glazbenim putovanjem, je li bilo teško, pa čak i u smislu zato što si žena pa se automatski prema ovom našem “modernom” društvu moraš duplo više potruditi da bi uspjela?

“Vjerovali ili ne, svoju autorsku priču započela sam nakon prekida dugogodišnje veze u kojoj sam bila psihički zlostavljana i omalovažavana od strane tadašnjeg partnera. Nakon što sam konačno smogla hrabrosti pokupiti svoje stvari i maknuti se od zlostavljača osjetila sam nevjerojatan osjećaj olakšanja, sreće i slobode, kao da mi je pao ne jedan kamen, već cijela planina sa srca. U tom razdoblju oporavka i oslobođenja osjetila sam nalet inspiracije i krenula pisati pjesme.  U početku je to bio dio neke moje vlastite „terapije“, ali ubrzo sam poželjela s tim pjesmama izaći u javnost i krenuti u glazbenu karijeru. Na tom putu naišla sam na brojne podsmijehe kolega glazbenika, kao i ignoriranje moga rada u potpunosti. No, uporna i tvrdoglava kakva jesam i puna inata koji me goni, idem naprijed i trudim se ne osvrtati pretjerano i baviti se razmišljanjima kako mi je teško. Moguće je da se moram truditi više od nekih svojih kolega, ali isto tako neki kolege se trude duplo više pa ne postižu baš neke rezultate, a recimo neke kolegice uspiju gotovo bez truda. Sve je to relativno, a mislim da je pomalo i stvar sreće.”

Kada govorimo o novoj glazbi, zadnja pjesma je „Strašila“. Koja su to strašila po tebi i zašto je ovaj svijet pun strašila?

“‘Strašila’ su zapravo moj osvrt na internetske trolove, ljude koji uživaju u tuđoj nesreći, u ismijavanju drugih, ruganju. Strašila je bilo oduvijek, ali nekako su vidljivija i hrabrija otkako je interneta i društvenih mreža na kojima se mogu skrivati iza anonimnih profila. Mislim da će strašila biti sve više i više, jer tome pogoduje ova situacija u kojoj se trenutno nalazimo, koja na neki način izopćava ljude iz društva, udaljuje ih, a ljudi postaju sve frustriraniji i u sebi ljući, pa svoje bijesove iskaljuju na drugima.”

Spot za pjesmu radila si s kolegama glazbenicima, prijateljima i glumcima. Inače često tvoji spotovi izgledaju kao mini film, vjerujem da su oni tebi jako bitni za predstavljanje svoje glazbe publici. Koliko je zapravo danas važno biti i vizualan tip?

 “Mislim da je izuzetno važno imati „cijeli paket“, a to naravno podrazumijeva i vizualni identitet, pošto smo mi ljudi pretežno vizualna bića. Na taj način je lakše prenijeti neke poruke, ali i opći dojam koji se želi prezentirati.”

Kako si ti ovu epidemiološku situaciju u Hrvatskoj i svijetu podnosila proteklih mjeseci, jesi li ovu stanku od koncerata iskoristila za stvaranje još nekih novih pjesama?

 “Jesam, napisala sam polovicu svog drugog albuma, a također sam za vrijeme lockdowna snimala videe pod nazivom „Subotnje upjevavanje“ u kojim sam krenula svirati svoje pjesme samo uz klavir, a poslije mi se pridružio i moj dečko Miran Kurspahić s kojim sam snimila nekoliko obrada nama dragih pop i rock pjesama. Iskreno, kako sam izrazito društvena osoba, lockdown mi je izuzetno teško pao i pojačao moju anksioznost s kojom se inače borim, a potres mi je ostavio trajni strah od mogućnosti istih. U tom razdoblju je nastala pjesma „Usne grizem“, moj prvi singl za Croatiu Records.”

Kakvo je tvoje razmišljanje na temu da je koncertna i glazbena kultura pala u zadnji plan tijekom ove pandemije? Industrija je nekako na koljenima, a ne vidi se naznaka da će vlade ovog svijeta, uključujući i našu priskočiti u pomoć? Prijeti li nam velika koncertna kriza?

“Za vrijeme prvog lockdowna dobili smo pakete pomoći od ZAMP-a, HGU-a i Ministarstva kulture, što je tada zbilja pomoglo da se ipak donekle umanji šteta nastala otkazivanjem koncerata. No, ono što se moglo očekivati i predvidjeti tada, a danas je tu, je činjenica da sredstava za pomoć više nema, a koncerti se i dalje slabo organiziraju, pošto većinu organizatora plaše kazne koje nisu male. Znam da koncerti uz sve epidemiološke mjere nisu ni približan gušt poput onih normalnih na koje smo išli do nedavno, ali ipak su nešto, a po meni je bolje i to nešto da se održava, nego apsolutno ništa. Nažalost, među ljude se uvukao strah, ali ne samo strah već i bezvoljnost uzrokovana ovom pandemijom, pa čak i ljudi koji inače ne moraju strahovati od korone, rađe ostaju doma, nego što odlaze na neki koncert, premda je organiziran po svim epidemiološkim pravilima. Također smatram da tzv. online koncerti nisu rješenje, jer se očekuje od glazbenika da ih priređuju bez da ih se plati, a ako za iste i postoje karte, većina ljudi će radije gledati HBO ili Netflix. Što je najgore u potpunosti ih razumijem jer nije ni približno isti osjećaj i doživljaj koncerta uživo i onoga na ekranu, pogotovo ako se radi o snimci. Nešto će se morati poduzeti po pitanju toga jer radi se o tisućama ljudi samo u Hrvatskoj čija egzistencija ovisi o glazbenoj i koncertnoj industriji, a ovako već sad ne ide, a bojim se da bi smo za par mjeseci mogli doživjeti veliku propast hrvatske glazbene industrije.”

Što bi savjetovala mladim djevojkama koje bi kao i ti krenule glazbenim stopama? Što bi poručila današnjim djevojkama i ženama uopće, a na temelju svojih i tuđih iskustava?

“Budite hrabre i idite putem kojim vi želite ići, a ne onim koji vam drugi pokušavaju nametnuti. Naoružajte se velikim strpljenjem i debelim živcima jer to je neophodno u ovom poslu, također „đon obraz“. I nemojte slušati savjete za koje imate osjećaj da bi vas mogli degradirati, premda ti savjeti bili zakamuflirani krinkom dobrih namjera, trebate vjerovati sebi i svom unutarnjem glasu koji se, bar meni, u većini životnih situacija pokazao točnim. I ne dajte tamo nekom konju da vas maltretira i ruši vam samopouzdanje, nije vrijedno toga, ima i prinčeva na ovom svijetu, a ako ga i ne nađete, bolje biti i same nego svaki dan njušiti i skupljati balegu.”

*projekt La Femme sufinanciran je sredstvima Vijeća za elektroničke medije kroz Program za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama. 

Foto: Ira & John