Postoji ona neka već otrcana fraza koja ide nešto kao “nije važno što si otišao, važno je što si ostavio“ ili nešto slično. E, pa Marko Brecelj je izgleda iz ne prvog pokušaja otišao, ali je stvarno puno toga za sobom ostavio. Ne samo meni, ostavio je još mnogima koji su njegovu umjetnost i njegov rad voljeli i cijenili, a koji će nadam se sada još više cijeniti njegovu ostavštinu.
Nećemo ovdje baš iznositi njegovu cjelokupnu biografiju, učinjeno je to na puno mjesta i proteklih dana, a i proteklih godina, ali nekih momenata ćemo se ipak prisjetiti, možda onih koje su osobno meni možda i ponajviše značile. Jedan od možda bitnih momenata je onaj kada su ovome glazbeniku ukrali violinu i kada je odustao od tog instrumenta i odlučio svoj glazbeni put potražiti na svu sreću na neki drugi način.
“Cocktail”, njegov prvi solo album objavljen još davne 1974. godine bio je u svakom pogledu malo remek djelce onoga vremena, a svakako stoji da je to i danas. Alternativni kantautorski koncept i glazbeno, a pogotovo tekstualno, poznati slovenski dirigent i aranžer onoga vremena Bojan Adamič upakirao je u festivalsko kabaretno šansonjersko ruho, a Marka je na albumu pratio plesni orkestar. Definitivno jedan od vrhova kantautorskog izričaja uopće na ovim našim prostorima. Nevjerojatna stvar je u tome što je Marko za ovaj album dobio najveću nagradu koja se u ono vrijeme dodjeljivala u kulturi, nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Vjerojatno oni koji su nagradu davali nisu znali s kim imaju ili s kim će tek imati posla, a Brecelj je vjerojatno u to vrijeme umirao od smijeha kad pomisli na nagrade, a vjerojatno se tome i sada smije.
Buldožer je bila sljedeća stepenica. Bend koji je bio nešto drugo i drugačije od svih ostalih. Bend čiji se svaki nastup prepričavao. Nikad nisi znao što ćeš dobiti, a dok je Marko bio u bendu dobivali smo nevjerojatne stvari. Nikada do sada, a vjerojatno i nikada od sada nećemo dobiti album kakav je bio “Pljuni istini u oči”, a ni “Zabranjeno plakatirati”, koji ga je slijedio.
“…Izvinite, molim vas, ja nisam iz tog grada pa bi htio znati gdje je ovako tu, negdje u blizini, najpogodnije mjesto za samoubistvo..?…“
Specifični humor koji su Buldožeri proizvodili u velikim količinama upakiran u psihodelični hard rock donio im je dva albumska remek djela, a kada se malo kasnije Marko povukao iz benda lagano se sve pomalo i razvodnilo. Od tada pa do neki dan traje jedna posve neobična solo kantautorska karijera Marka Brecelja koja se ukratko može opisati kao alternativna kultura na entu potenciju.
Čovjek koji je uvijek imao svoj osobeni stav i koji je bio u opoziciji svima, vlasti, crkvi, Amerikancima, Rusima, Slovencima, gradonačelnicima, opoziciji, baš svima.
“…U mom odijelu ima mjesta za sve, za sve te sitne male uši, životinjice drage…“
Nezaboravni su mi bili njegovi solo nastupi koje sam gledao, većina repertoara na njima je bila slična, ali svaki nastup je bio potpuno drugačiji, svaki je bio unikatan, za dugo prepričavanje i sjećanje.
2014. godine na DORF festivalu u Vinkovcima na promociju dokumentarca “Stariji parazit ili tko je Marko Brecelj ?” Marko nije mogao doći (došao je dan kasnije), ali je najavljeno da ćemo ga poslije projekcije moći vidjeti i popričati s njim petnaestak minuta preko Skypea. Petnaest minuta proteglo se na više od sat vremena koji smo skoro dočekali na podu od smijeha. Čovjek je jednostavno bio poseban, a btw film je definitivna preporuka, vjerojatno kako i sam naslov kaže, najbolji način da saznate tko je Marko Brecelj.
Zadnji put sam ga imao prilike vidjeti prije par godina kao gosta na projekciji jednog njegovog poprilično tužno morbidnog dokumentarca koji se u sklopu DORF-a prikazivao na festivalskoj pozornici na plaži na Super Uho festivalu u Primoštenu. Zanimljiv, duhovit i ekscentričan kao i uvijek bacao je eurocente u publiku i sprdao se ovom današnjem parazitskom kapitalizmu na svoj osebujni način, a zlatni balon koji mi je poklonio na kraju u neko gluho doba noći još čuvam. Ima taj balon svoju priču ali moram nešto od Marka ostaviti i samo za sebe.
Rastali smo se u kampu čekajući na red za Toi Toi, što je nekako kad je Marko u pitanju i normalno. Nisam ga više vidio, ali takav je život, feferon.
A kada ga se budem htio prisjetiti uvijek mi ostaje njegova muzika, i pričica još jednog muzičara koji ga je volio i cijenio i koji je imao hrabrosti da podijeli sa svima svoj doživljaj susreta s Markom Breceljom.
Lagano odlaze najbolji.