Moraines je jedan od onih zagrebačkih bendova za koje rijetki znaju, a koji se potajno prišuljao iz mraka, ali kad nekoga dovedete na njihove malobrojne koncerte ili ih samo pustite nekome u slušalice, tada se dogodi jedna hipnoza u nevjerici s razumljivim pitanjem – “zašto ja za njih ne znam?”.
Vjerojatno su za taj problem krivi sami oni, jer ne žele biti pod svjetlima reflektora, žele svirati upravo u mračnim idilama i povremeno kao četiri jahača (post)apokalipse sletjeti u naše predjele. Sjećam se kad su svirali na proslavi pet godina Music Boxa u Vintage Industrial Baru – otvarali su večer, što nikako nije bilo jednostavno, pogotovo srijedom u Vintageu, ali su imali najviše publike i nekoliko ljudi mi je prišlo s pitanjem – “gdje si njih našao? Brutalni su!”. Riječ “brutalno” možda je najbolji opis ovog benda, baš kao što je brutalizam u arhitekturi, nešto što prkosi zakonima, nešto buntovničko, divlje, nešto što mnogi u početku ne odobravaju. Njihova glazba je poput teških brutalističkih stupova rađenih od precizno ukalupljenog betona. U njihovoj glazbi sve je na svojem mjestu, a sve je i divlje – tenzije su visoke, aludiram naravno na naziv pjesme “Maintain the Tension”. Takav je i cijeli album, tenzije su visoke, ima repetitivne glazbe, ali i tzv. math rocka, dosta je uzlazna i očekujete da ima kraj, ali zapravo nema. Prodorne gitare i iznimno čvrsta ritam sekcija vode nas u jedno istraživanje njihovog postapokaliptičnog svijeta, a kada mislite da su došli do granica mogućnosti, onda znaju i preći tu granicu. Tada vas obuzme neki poseban osjećaj, jer ste prošli cijelu putovanje za koje ste mislili da će biti nemoguće, a sada slijedi prihvaćanje njih kao drugačijih i njihove glazbe kao nečeg potpuno vanserijskog.
Dečki jednostavno ne staju, a iako se dogodi neki smiraj u pjesmama, onda je to samo predigra za ono što slijedi. Vrlo je zanimljivo da sam do ovog albuma došao puno prije nego što je objavljen i tada mi je album bio na razini četvorke, ali nakon što sam ga godinama upijao i bend odgledao više puta uživo, ostao sam pod dojmom da ovaj materijal zaslužuje najvišu ocjenu. Kad čujete “Happy End for a Broken Machine” shvatit ćete o čemu govorim, obožavam kad me gitara obuzme i poput astralne projekcije (netko će reći i LSD-ja) prebaci na neko ljepše ili u ovom slučaju mračnije mjesto. U toj pjesmi gitare kao da jedna drugu grle, kao da se oko našeg tijela uvijaju dvije zmije otrovnice sve dok ne shvatimo da su to zapravo prijateljske zmije. A onda brake, smiraj, i mislite da će se nešto dogoditi, a zapravo se ništa ne dogodi. U prijevodu, u ovoj pjesmi se igraju s našim živcima i nestrpljenjem poput Toola. E, to volim! Nisu samo gitare genijalne kod ovih pionira post metala, moram pohvaliti i bubnjara i sami zvuk bubnjeva. Kakav predivan ples! Taman dok ovo pišem u slušalicama su “Burn the Boats”, “Thessalian Verse” i “Fiery the Angels Fell” (sjetim se odmah filma “Blade Runner”), gdje su bubnjevi impresivni. Ali ništa manje nije impresivan ni ostatak albuma. I baš kao što aludiram na film “Blade Runner”, tako i kod njih ima nešto futuristički i u isto vrijeme kompleksno i mitološki poput fraze “fiery the angels fell” koja dolazi iz proročkih knjiga Williama Blakea. Tako da inteligencija ovih vrhunskih glazbenika ide u nešto dublje sfere razmišljanja, očito.
Razmišljao sam jedno vrijeme, a sada sam album preslušao već dosta puta, ima li smisla u sve ovo dodavati vokal. I došao sam do zaključka da bi samo smetao jer gdje ga utrpati u ovu već bogatu i prozračnu zvučnu sliku. Samo bi napravio nereda. Svaka sljedeća pjesma je zapravo slična priča onoj prethodnoj. A intenzitet svake pjesme je poput raketa koje protutnjaju iznad nas prema nekome cilju. Čuješ njihov zvuk, sve je intenzivniji i onog trenutka kad pomisliš da će pogoditi tebe, samo protutnjaju nebom prema nekoj novoj apokalipsi. “Human, Titan” mi je u mislima kad sve ovo opisujem, ali i sami kraj albuma, outro pjesme “The Brute” koji nam poručuje da je priča gotova, a mi odlučujemo hoćemo li se opet pridružiti na njihovom putovanju.
Moraines je ujedno jedan od onih bendova za koje bih volio da ih samo ja znam i da samo ja mogu biti na njihovim koncertima, zato što mora biti poseban osjećaj u praznom koncertnom prostoru čuti ovakvu glazbu ispunjenu distorzijom, jekom, psihodelijom, tenzijom i postapokaliptičnim zvukom. Za ova četiri jahača (post)apokalipse, koji su sada ušli u punoljetnost u smislu postojanja benda, iskreno se nadam da će jahati što dulje. Dugo smo čekali na ovaj album koji je bio i u rukama svjetskih stručnjaka masteringa i audio inženjeringa. Pa su nam servirali jedan komadić albuma u obliku singlice, pa su onda održali nekoliko koncerata, kao da nas cijelo vrijeme teaseaju i u nama izazivaju još veću želju da čujemo ono što slijedi. Spletom okolnosti znao sam što slijedi, zato sam jedva i dočekao ovaj trenutak kad će album “Future Histories” ugledati svjetlo dana. I naziv albuma je savršen – kao da su stigli iz budućnosti da ispišu neku drugu povijest. Njihova eksplozija zvuka je poput Velikog praska, dogodila se i onda ispisala neku novu povijest. Oni koji vole žestoki zvuk neka obavezno ovaj album poslušaju na slušalicama, a nadam se da će izaći i na ploči pa da mogu širiti postmetalne i math rock zvukove susjedstvom.
Ako se pitate tko su Moraines, onda ću vam reći da je od početka do danas jedini u bendu Petar Pečur na gitari, odmah mu se u bendu pridružio Domagoj Šekelja na gitari, a koji je i sudjelovao u snimanju albuma, a s vremenom su im se pridružili Mario Mlakar na bubnjevima i Goran Rusmir na bas gitari. To je ta četvorka koja je i snimala album. Danas je u postavi umjesto Šekelje Branimir Ivanković na gitari koji je s njima nastupao i na prošlim koncertima. Kako sami sebe opisuju, oni su psihodelični turisti koji plove kroz žanrove kako bi dostavili svoju istinu. Teško da će se dogoditi da ovaj materijal zaživi izvan granica Hrvatske i zbog toga sam najviše tužan, jer bi se jako veliki dio publike mogao nakačiti na njihov zvuk. I ako ih ikad opet budem bukirao, opet će nastupiti prvi jer udare poput duplog Brufena u tijelo. A nema ljepšeg osjećaja od toga kad bol brzo popusti. Onda se samo prepustite onome što slijedi. A to su Moraines.
I da, koncertna promocija albuma je ove srijede u zagrebačkoj Močvari – navratite, osobno ne mogu jer sam na putu, ali ja sam već osjetio njihovu dozu psihodelije u svojoj krvi. Vrijeme je za vas!
