Copenhell festival održao se i ove godine u Kopenhagenu i to od 18. do 21. lipnja, a ekipa Music Boxa još jednom izvještava s jednog od najzanimljivijih europskih festivala žestokih glazbenih žanrova.
Drugi dan krenuo je jako s velikanima heavy stoner rocka, američkim bendom The Sword. Za ljubitelje masnih riffova prava poslastica klasičnog zvuka, bend koji definitivno zna što radi kombinirajući doom zvuk s nordijskim i fantasy liričkim temama. Nakon njih slijedi bend svačije mladosti, Bullet for My Valentine. Povodom dvadesete obljetnice njihovog prvijenca „The Poison“ odvirali su cijeli album, a hitovi poput „Tears Don’t Fall“, „All The Things I Hate“ i „The Poison“ vratili su nas u prošlost. Iako sam očekivao malo jaču energiju, prilično sam zadovoljan nastupom. Puno brojnija publika ispred glavne pozornice za razliku od dan prije oduševljeno je pratila njihov nastup. Iskreno, nisam vidio ništa po čemu bih ih zapamtio i razlikovao od bilo kojeg drugog metalcore banda. Vjerojatno je problem u meni. Isti problem kao i za Gloryhammer, nešto malo fantasy, neki cosplay “Gospodara prstenova” ili tako nešto. Publika je bila u ekstazi, znali su svaku stvar na pamet, super nastup za sve fanove. Gloryhammer nas je odveo u fantastični svijet fantasy power metala s kompletnom scenografijom i kostimografijom, te goblinom koji je odsvirao solažu na saksofonu (i kartonskim cut-outom Toma Jonesa i njegovom pjesmom „Delilah“ za intro). Sudeći po broju ljudi koji su crowdsurfali, mislim da nisu jedino meni bili highlight dana.
Nakon toga idem na Conan, britanske doom sludge velikane čiji zvuk najbolje mogu opisati kao mrvljenje planine na 30 BPM-a. S kombinacijom strašno masnih riffova, visokih i dubokih growlova te sporog ali energičnog bubnjanja, koncert je prošao u duhu metal šamanističkog rituala.
Da sam se našao u publici Helvitija negdje otprilike 1988. najvjerojatnije bih u ekstazi pjevao svaki stih svake pjesme koju je The Cult odsvirao. I „Wild Flower“, i „Rain“, i „Spiritwalker“, i „She Sells Sanctuary“, i „Love Removal Machine“, i naravno „Fire Woman“. Eh, nažalost nije osamdeset i osma nego dvadeset i peta, i sve što sam mogao je pocupkivati dok vidno ostarjeli Ian Astbury i Billy Duffy poprilično neinspirirano prebiru po ostacima stare slave. Niti jedna pjesma nije zvučala onako kako je meni još prije skoro četrdeset godina ostala trajno urezana u sjećanje nakon tisuća i tisuća preslušavanja njihovih ploča.
Sličan, no ne baš tako loš doživljaj bio je i nastup kalifornijskih thrash legendi Exodus. Bend koji je doživio najveću nepravdu u povijesti metala i bio ispušten iz „Velike četvorke“. Koliko god volio i cijenio Anthrax, smatram da su po mnogim kriterijima oni ipak uljez. Gary Holt i dalje je jedan od najboljih thrash gitarista, Tom Hunting detaljno i precizno rastavlja bubnjeve na proste faktore, „Fabulous Disaster“, „A Lesson in Violence“ i „Toxic Waltz“ nezaboravni su hitovi naše i vaše mladosti i publika ih je popratila podižući nevjerojatne oblake prašine ispred Pandemoniuma, no ipak je jedini pjevač kojeg priznajem Zetro. Nakon što je početkom ove godine po treći put otpušten iz benda, na njegovo mjesto došao je povratnik iz početka ovog stoljeća Rob Dukes, i iskreno nimalo mi nije sjeo kao netko tko bi trebao pjevati u Exodusu. U Clutchu ili Crowbaru, bez problema. Ovdje, doživljaj svake pjesme sa njim na vokalima bio je barem za četvrtinu slabiji. Ne takav atak na sjećanja moje mladosti kao The Cult, ali ipak maleno razočaranje.
Headliner druge večeri je ujedno bio i najveće iznenađenje za mene u trenutku kad su najavljeni. Iskreno sam mislio da The Prodigy ne postoje već nekoliko desetljeća, a otprilike jedini put kad sam pomislio na njih od negdje devedeset i osme do danas je trenutak kad je Keith Flint počinio samoubojstvo. Ali, očigledno je da nisam u tijeku zbivanja, jer ne samo da još nastupaju već su i headlineri. I ne samo da su headlineri, već su okupili uvjerljivo najbrojniju publiku ovog festivala – od pozornice pa do vrha brda nekih stotinu metara dalje doslovno se stajalo od lakta do lakta, od dupeta do prepona, tako da kad barem jedna osoba počne pocupkivati ne postoji mogućnost zaustavljanja tog vala. Odsvirali su sve svoje hitove, mislim da ih ne treba nabrajati. I dok su svirali, sve je bilo savršeno i odlično. No, čim ste se uživili u „Voodoo People“ uslijedi pauza od par minuta s nekom laganom pozadinskom elektronikom i tako tijekom cijelog nastupa. Kao da nisu htjeli dopustiti publici da se raspojasa, konstantno ih izbacujući iz ritma. Keith im definitivno nedostaje. Ipak je nekako antiklimaktično kad festivalski dan završite gledajući na sat, računajući koliko otprilike još morate ostati jer se nemoguće probiti kroz nevjerojatnu gužvu.
Za kraj večeri posjetio sam koncert deathcore benda Lorna Shore. Moram priznati da mi je ovo definitivno jedan od najboljih koncerata u životu. Iako sam znao da je Will Ramos strašan vokalist, koji glasi kao pjevač s najvećim rasponom harsh vokala, a to sam zapravo osvijestio tek na koncertu. Nevjerojatno je kako lagano prelazi između dubokih growlova i jako visokih screamova, bez imalo problema. Gitarist Adam De Micco također je jedan od najboljih gitarista koje sam ikad vidio uživo. Meni definitivno najbolji koncert festivala.
Piše: Dubravko Jakovljević
Foto: Vedran Levi