U veljači 2009. četiri su prijatelja, dva NFL igrača (američke nogometne lige) Corey Smith i Marquis Cooper, njihov osobni trener Nick Schuyler, te njegov najbolji prijatelj Will Bleakley, oba također nekadašnja igrača američkog (sveučilišnog) nogometa, isplovili u ribičiju uz obalu Floride na Marquisovom relativno malom, ali jakom brodu. Ova priča temeljena na istinitim događajima dio je filma “Not Without Hope”, odnosno “Nada umire posljednja” redatelja Joea Carnahana koji smo gledali u kinu Cinestar.
Marquis je bio sportaš pomalo opsjednut morem i ribičijom, svaki put kada bi išao igrati nogomet u onom gradu gdje nije bilo mora, teško mu je padalo, što ga je upravo čekalo. Pred sam odlazak u jednu takvu momčad, Marquis je okupio nekoliko svojih nekoliko prijatelja da provedu zajednički vikend za rastanak. Nicka su malo morali i nagovarati jer bi uvijek na moru dobio morsku bolest, a nakon što je jedan drugi prijatelj otpao iz kombinacije za plovidbu, Nick je pozvao svog najboljeg prijatelja Willa, u to vrijeme financijskog stručnjaka, da im se pridruži. Nakon što su poprilično odmakli od obale vozeći se nekoliko sati na otvoreno more do mjesta gdje je Marquis imao svoju lokaciju “za kapitalce”, izgubili su telekomunikacijske signale, a da se uopće i nisu nikome javili od svojih obitelji od jutra. Nakon dobrog poludnevnog druženja, oluja koja je prijetila još dan prije se digla, a kako su predaleko otplovili pokušali su se navrat-nanos vratiti na obalu, ali ih je zadržalo zakočeno sidro koje je zapeo za nešto i nisu ga mogli podignuti. Marquisova prva odluka da se ne prereže odmah konop sidra i krenu vjerojatno ih je koštala života. Gubitak vremena se na kraju pokazao kao koban: nisu više mogli izbjeći jakoj oluji i visokim valovima, a u pokušaju da oslobode sidro brod im se prevrnuo, ali nije potonuo. Nisu čak uspjeli poslati SOS signal.
Pakao koji su preživljavali na hladnom moru, pokušavajući se održati na prevrnutom brodu, potrajao je prvo dugo u noć, zatim jutro i dan, nakon čega je očita snaga sportaša, primarno aktivnih Marquisa i Coreya postala obrnuto proporcionalna, odnosno negativna: nedostatak masnog tkiva omogućavao je hladnoći da potpuno stisne krvne žile, pri čemu zastaje krvotok, drugim riječima potpali su pod hipotermiju, koja izaziva totalno čudno i nepredvidljivo ponašanje, često agresivno ili depresivno. Prva žrtva hipotermije je bio Marquis koji se pokušao otkinuti od prijatelja koji su ga držali, pričajući o svom kraju. Nakon što ga više nisu mogli zadržati, Marquis je uistinu odplutao i utopio se. Corey je drugi potpao pod hipotermiju nakon nekoliko sati, počeo se ponašati agresivno i kako je bila noć i oluja, Nick i Will ga nisu mogli zadržati. U međuvremenu je potraga za sportašima uveliko u tijeku bez ikakvog uspjeha, iako je kapetan Timothy Close učinio sve da nestalu brodicu s posadom pronađu. Potraga za društvom je trajala više od 48 sati u kojima je pretražen ogroman dio priobalnog dijela Floride, gdje su spasioci nagađali da prijatelji plove, ali nitko nije nađen. Uz pomoć informacije koju su dobili od Marquiseve supruge, na kraju je uz angažman vojnog broda, ali daleko od mjesta kojeg je Marquis zvao “mjestom za kapitalce”, pronađen živ samo Nick Schuyler.
Ova tragična i napeta istinita priča o preživljavanju je ispričana u filmu koji možete pogledati u kinima: “Nada umire posljednja”. Likovi su solidno postavljeni, ali je nejednako obrađena karakterizacija tijekom filma. Jedini preživjeli, Nick Schuyler, kojeg glumi odličan i poznati glumac Zachary Levi (“Shazam!”, “Thor-ovi”, “Chuck”), što je ujedno i glavna uloga – je naravno i najbolje napisan i prikazan lik. Dobro je odrađen i Marquis, kojeg je Quentin Plair odglumio vrlo simpatično, emotivno dobro približio gledateljima.
Obitelji ova dva lika također igraju važnu i veliku ulogu u filmu (naročito tijekom potrage). Što se ne može reći za ostalu dvojicu i tu je film u problemu: Willa (kojeg vrlo korektno glumi Marshall Cook) gledamo u filmu, ali se ne možemo poistovjetiti s njim koliko je plošno prikazan, plus da se ne pokazuje apsolutno nitko od njegovih (ništa od obitelji, ništa od nikoga tko bi ga tražio). Najgore je prikazan i loše odrađen lik Coreya, ima ga/nema ga – vrlo površno i on kao osoba i njegov život i obitelj – kao da nije bio jedan od četvorice. Pri čemu je Terrence Terrell, koji je Coreya glumio, napravio vrlo solidan posao, obzirom na to da nije imao baš s čim raditi, ono što nam je ponudio je korektno. Možda za manjkavosti ova dva lika postoji neki razlog (možda na traženje obitelji da ih se ne uključuje u film), mada ni to ne zvuči pretjerano smisleno, ali ako to jest razlog – radi toga film djeluje jako neizbalansirano, a zapravo je mogao biti odličan.
Scene oluje i podivljalog mora smo puno bolje gledali u nekim drugim filmovima (“Adrift”, “In the Heart of the Sea”, “A Perfect Storm”, “Poseidon”, “All Is Lost” da nabrojim samo neke), išlo se na snimanje na sigurno, odnosno dovoljno dobro da bude uvjerljivo, iako su scene gdje spasilačka služba po oluji traži nestale i prekida potragu radi prevelikog nevremena na rubu uvjerljivost.
No, da film ne kritiziramo previše, jer je ipak redatelj Joe Carnahan fokus dao na odnos četvorice, njihovo ponašanje i snagu (ili ne) volje da se spase, kao i što je to točno hipotermija i kako ona djeluje na ljude. Taj je fokus malo podijeljen na nestale, te s druge strane na one koji tragaju za njima: na Nickovu majku (uvjerljiva JoBeth Williams) i djevojku, te Marquisovu suprugu koje čine sve što mogu da kapetana Closea dodatno animiraju kako se ne bi odustalo od traganja. Kapetana Closea vrlo empatično glumi dobar glumac Josh Duhamel, ali ni on nije imao prevelikog mjesta za razmahivanje.
Ne bih nazvala film “Nada umire posljednja” nekom super opcijom za gledanje u kinima, ulaznice nisu baš tako jeftine, a ništa spektakularno nećete vidjeti ako ga pogledate na velikom ekranu, u usporedbi s onim kućnim. No, za kućno gledanje je film vrlo solidna, nazovimo to uvjetno, zabava.
