Ponovno se vraćamo na južnokorejsku filmografiju, ali samo djelomično. “Bugonia” je film osebujnog grčkog filmaša Yorgosa Lanthimosa, koji je ideju našao u južnokorejskoj SF krimi komediji “Jigureul jikyeora! (“Save the Green Planet”) Janga Joon-Hwana.
Pomalo je čudno da je Lanthimos odlučio napraviti remake filma iz 2003. to više što ovom filmašu ne manjka ideja, no apsurdnost originala, a posebno apsurdnost današnjeg vremena i stanja svijeta u kojem živimo je pretpostavljam potaknula Lanthimosa da temu ne pusti samo tako. Naročito jer original nije zadobio puno pažnje u “zapadnjačkom svijetu”, te je isto odlučio ispraviti, pa je uz relativno minorne promjene u scenariju ispričao istu priču za Zapad. Za diskutirati je da li remake po ičemu bolji od originala, ali ako ćemo pravo – ovako će ideja originala biti prenesena u svijet daleko dalje i bolje nego da se Lanthimos nije primio ovog posla. Očito je smatrao da je priča važnija i da je bitnije da se ispriča još jednom pod cijenu da se njegov kreativni, dakle autorski opus, bitno ne poveća. U tomu mu pomažu dvoje glavnih glumaca koji itekako privlače pažnju: dvostruka oskarovka, omiljena Emma Stone, Lanthimosova muza, te izvrstan Jesse Plemons, koji odlične filmove samo niže u “svoju ogrlicu”. Uz njih je spomena vrijedna još samo uloga (jer i nema drugih osim jako sporednih likova) naturščika, Aidana Delbisa, autističnog glumca kojeg je Lanthimos angažirao radi sprege s pričom filma.
A priča je vrlo relevantna za današnji svijet. Ekološki osviješten lik Jesseja Plemonsa, Teddy, bolno je to osvještenje iskusio na svojoj koži – radi manipuliranja farmaceutske industrije i nezakonitog puštanja otrovnog otpada u prirodu (i ne samo prirodu), stanovnici – ljudski, biljni i životinjski – teško su pogođeni korporativnim nemarom ili bolje reći kriminalom. Ugibaju pčele koje Teddy uzgaja, a koje su, znamo, generator života ove naše male Zemlje, a majka mu je teško oboljela od raka, opet radi trovanja prirode. Liječnici je ne mogu je spasiti jer joj ne daju (ne dobivaju) ispravan lijek koji joj jedini može (ako i uopće može) pomoći – jer ga farmaceutska klika ne daje u široku upotrebu. Njegov najbolji i jedini prijatelj, rođak, je Don, autistični dečko koji također trpi posljedice stanja u kojem se nalazi gradić i šira okolica.
U mjestu vlada ogromna farmaceutska kompanija u kojoj je visoko pozicionirana rukovoditeljica Michelle (stvarno fantastična Emma Stone) – imućan, samouvjereni i egocentrični snob koji se vozi u svom skupom SUV-u i živi u svojem posh dvorcu-kući, dok se obični ljudi van tog farmaceutskog kruga razbolijevaju i/ili umiru. Da o pčelicama ne govorimo.
Teddy je kao bijesan pas na misiji. Uz mržnju prema tvornici, specijalno ima na piku Michelle za koju je uvjeren da je vanzemaljka “s Andromede” koja se infiltrirala “u njihov kvart” i farmaceutsku tvornicu s ciljem da s vremenom istrijebi i ljude i ostala bića. Teddy je sve dobro proučio i studiozno analizirao, te je svaki Michellin potez ili samo njeno bivstvo protumačio kao znakove potvrde vanzemaljca s Andromede što detaljno pojašnjava Donu, koji pak baš u sve to nije sasvim siguran, ali želi vjerovati Teddyju jer on jedini vjeruje u njega i njegove sposobnosti, a što Donu neopisivo puno znači.
Teddy i Don pripremaju otmicu Michelle kako bi od nje saznali detalje o ostalim vanzemaljcima, stupili u kontakt sa svemirskim brodom i u konačnici zaustavili devastaciju Zemlje, a usput Teddy i dobio lijek za oporavak majke. Otmica prolazi napola nespretno, ali uspješno, pri čemu se film okrene u pravi apsurdni, ali legitimni krimić, zapravo pravi triler kako se približava kraju, a istovremeno je komičan. Sve dok to više nije. Teddy djeluje istovremeno suludo, poremećeno, ali donekle pozitivno i dobroćudno, samo jako smušeno – čak mentalno bolesno. Sve dok to više nije.
Film me u mnogočemu podsjeća na drugi ovogodišnji aktualni film, južnokorejski “No Other Choice” , no s razlikom da je ovoga režirao Lanthimos koji je u konačnici isto kralj apsurda, a “Bugonia” je originalno južnokorejski film i to je baš vidljivo. U pozitivnom smislu dakako, ali Lanthimos je i tu dodao i svoj obol. Nisam gledala original pa ne mogu usporediti filmove, odnosno napomenuti razlike, ali to u konačnici i nije bitno.
Film se od otmice do kraja razvija trilerovski i iako je dobar film, nisam ga, do zadnje trećine, doživjela kao iznimno važan i uspio film. Dobro, važan po temi jest, ali koliko bitan film na kraju bude je bitno i kako završi. A završi uistinu šokantno. Onih 10 minuta kraja zapravo cijelom filmu daje onaj smisao, onaj druk koji je bio potreban da bi rekao “wow” nakon gledanja. Film se tretira i kao komedija što je ujedno i over i understatement, ipak pričamo o južnokorejskoj ideji, i svakako ćete se nasmijati ludilu i apsurdu, ali samo do neke mjere – sve ostalo je ne samo važna socio-ekološka tema koja se treba prepričavati i naglašavati, nego i svojevrsna teorija zavjere koja nekad nema smisla i nekog uporišta, a nekada bogme i ima. Je li to i u ovom filmu tako, ostaje vam da sami pogledate, nećete požaliti.