Ovogodišnja ponuda kvalitetnih rock i metal koncerata u Zagrebu je toliko velika da je postalo sasvim normalno i da nedjelja bude “redovno koncertna”, a ne nekakva iznimka. Tako se i prošlu nedjelju, 12. travnja odvio već dugo najavljivani koncert legende heavy/prog metala, Geoffa Tatea.
No, nije došao sam, nego je u goste doveo još prijatelja, od kojih su i neki naši domaći, počesto viđeni na koncertima ovog kalibra. Naravno, referiram se na domaće metalne snage, Keops, kojima nije nimalo strano otvaranje i supportanje velikih stranih imena u metalu. Ovaj puta su imali dužnost otvaranja cijelog koncerta i to su više nego kvalitetno napravili. Startali su po najavljenom rasporedu oko 19:00 h i svoj set od pola sata su odradili žestoko, precizno i profesionalno. Ništa manje nisam ni očekivao od njih. Njihova nova pjevačica Vana je na stage došepala uz pomoć štake (pretpostavljam radi nedavne ozljede koja još nije zacijelila), ali to ju nimalo nije omelo da vokalno zagrmi kako treba. Dapače, i interakcija s prisutnom publikom je bila na razini. Od pjesama koje su izveli, na listi su bile i “Rise Again” i “Keops”, naravno. Bez te dvije ne ide nikako. Iako se tijekom njihovog seta publika tek prikupljala i Boogaloo nije ni blizu bio ispunjen, 50-ak fanova ispred stagea i možda stotinjak malo iza je vrlo pozorno slušalo i svi smo uživali u svirci.
Nakon njih, na red su došli Inner Vitriol oko 19:45, talijanski dark prog metalci. Osobno, nisam preveliki ljubitelj prog metala iz čiste činjenice što počesto bendovi nemaju mjere u “zmijarenju” i “tehniciranju” pa to zna biti dosadno i zamorno. Ali, Inner Vitriol je nekako ipak uspio naći svoju mjeru, a da ju ne prevrše. Svirka je bila solidna i tehnički kvalitetna, ali bi ipak iznad toga izdvojio njihovog pjevača Gabrielea Gozzija čije su vokalne sposobnosti, da budem skroman, nadprosječne. I on je definitivno bio taj koji je presudio u smjeru “nezamornosti” benda i njihovog kompletnog seta. Malo me vokalno podsjetio i na Iurija Sansona, sad već bivšeg vokala brazilske Hibrije. S njihovog seta izdvajam pjesme “Waterfall” i “Butterflies”.
Inner Vitriol:
1. On A Cold Floor
2. Slowly She Dies
3. Waterfall
4. The Frozen Wind
5. Weaker And Fading
6. Butterflies
7. Impressioni Di Settembre (Premiata Forneria Marconi cover)
8. Endless Spiral
I kao glavna predgrupa večeri, oko 20:35 su se na stage popeli legendarni njemački power metalci Masterplan. Njihov sam fan već godinama, da ne kažem desetljećima, ali mi je ovo bila prva prilika da ih gledam uživo (da, nažalost sam propustio “Jorn godine”). I koliko sam se veselio nastupu Geoffa Tatea, jednako, ako ne i mrvu više sam se veselio i Masterplanu. Svoj set su otvorili s meni možda i dvije najdraže stvari, “Enlighten Me” i “Spirit Never Die”, tako da su me “pogodili u ranu ljutu” odmah od starta.
Iako je većina benda debelo prešla pola stoljeća po starosti, a neki su dobrano zagazili i u šesto desetljeće, to se nije nimalo primjetilo u njihovoj svirci, a ni vokalno ako govorimo o Ricku Altziju.
Masterplan je ispunio moja očekivanja. Bili su žestoki, tehnički kvalitetni, melodični i uhodani kako samo to old school power metal garda može biti. Da, bilo je par greškica u vidu sitnih nesporazuma koji su više izgledali humorno nego loše, i da, iz nekog razloga je bend završio s redovnim setom brže od očekivanog, tako da se i Rick našalio i zapitao publiku jesu li možda bili malo prebrzi, pa su onda ubacili još par pjesama da ispune preostalo vrijeme. I da, potkrala im se pokoja greška na “Crawling From Hell”, što mi je i kasnije za šankom u ugodnom razgovoru spomenuo Rick, jer je zapravo nisu vježbali nego su je odlučili izvesti i improvizirati. No, interakcija s publikom, sama energija benda koja se prenijela na publiku i sad već poprilično krcat Boogaloo – to je bilo neporecivo. Definitivno nisam bio jedini koji je uživao i nadam se da će uskoro u nekom aranžmanu ponovno doći negdje u Zagreb, možda i kao headlineri pa da i malo dulje uživamo u njihovoj svirci.
Masterplan:
1. Enlighten Me
2. Spirit Never Die
3. Lost And Gone
4. Crimson Rider
5. Back For My Life
6. Kind Hearted Light
7. Keep Your Dream Alive
8. Crystal Night
9. Soulburn
10. Heroes
11. Crawling From Hell
I najzad, red je došao na velikog Geoffa Tatea i njegov prateći bend s kojim se na pozornicu popeo malo iza 22:00h. Iako sam praktički odrastao uz Queensryche i “onog”, mladog Tatea, svjestan sam da sam svoja očekivanja spram njegovog vokala morao prilagoditi današnjem vremenu, pa sam si malo unaprijed dao “domaće zadaće” da preslušam recentnije live snimke s koncerata i festivala. I realno, vidio sam da je i dalje na nivou i nadao sam se da će tako biti i u Boogaloou. I stvarno nije iznevjerio. Ovaj 67-godišnjak, da, nisam vjerovao da ima toliko dok se nisam konzultirao s “čičom Gugletom”, jednostavno ne odaje svoje godine nimalo. Ni vizualno, a bogme ni vokalno.
Njegov cijeli set i bis sastojali su se isključivo od pjesamaQueensrychea i kompletnog albuma “Operation: Mindcrime”, što je naravno bilo i očekivano jer je tako bilo i najavljivano u svim medijima i člancima vezanim na njegovu trenutnu turneju.
Otvorio je s “Anarchy-X”, te nastavio s “Revolution Calling” i “Operation: Mindcrime”, bez ikakve stanke, pauze ili čak i posebne interakcije s publikom (osim ako ne računamo što je malo “pomilkio” po glavi jednog od fotografa u foto pitu). Ali, vokalno fantastičan. Pogotovo ako se u jednadžbu stave njegove godine i desetljeća izrabljivanja vokala i glasnica. I tako je više-manje bilo tijekom cijelog njihovog seta. Uz kratke i škrte interakcije s publikom, što u ovom slučaju nije nešto negativno. Ali imao sam dojam kao da slušam sve s CD-a bez velikih pauza ili uopće pauza, a ne da se radi o live koncertu. Cijeli bend na čelu s Geoffom je jednostavno djelovao neumorno. Od početka do kraja.
Osobno sam mislio da je svirka gotova sa zadnjom i meni najdražom pjesmom s albuma, “Eyes Of A Stranger”, i ipak je nedjelja pa je i tih sat i nešto vremena bilo logično da bi bilo sve, no ispalo je da to nije ni blizu kraj i da se nisu pošteno još ni umorili. Na glavnom dijelu seta su izveli još četiri pjesme te dvije na bisu za kraj. Tako da je njegov kompletan koncert trajao solidno preko dva sata. Naravno, publika je većinu pjesama pjevala od riječi do riječi s njim,i vidljivo je bilo da mu je iznimno drago, iako mu ovo nije prvo gostovanje u Zagrebu (ranije je imao koncert u Vintageu prije više od deset godina).
Svirački, cijeli bend je bio na očekivano visokoj razini, dok mu je na određenim segmentima pjesama pomagala i nadopunjavala ga njegova klavijaturistica Clodagh McCarthy sa svojim vokalom.
I da se ponovim još jednom, iako sam imao niža očekivanja po pitanju njegovog vokala, Geoff ih je s lakoćom nadmašio. Stvarno sam potpuno uživao u njegovom koncertu, od početka do kraja. Boogaloo možda nije bio dupkom pun i krcat kao “konzerva sardina”, ali je bio više nego solidno ispunjen, procjenjujem nekih 700-injak ljudi.
Ono što je moglo, odnosno ne – MORALO je biti bolje – jest ozvučenje. Nije bilo na zavidnoj razini ni kod ostalih bendova, a kamoli Masterplana i Geoffa Tatea. Tako da smo ostali zakinuti za bolji zvuk čisto iz tehničkih razloga. Preporuka organizatoru da malo bolje “odriješi kesu” i za daljnje koncerte ovog kalibra ipak iznajmi bolji razglas. Jer se na takvim početničkim greškama ne smije ostati, tim više što je navedeni organizator već neko vrijeme prisutan u Zagrebu i klubu Boogaloo i dovodio je ne samo velika, nego i impresivna imena metal scene. No, sve u svemu, vjerujem da nikome tko je bio dio ovog koncerta, nije bilo žao što je tamo. Tako ni meni.
Geoff Tate:
1. Anarchy-X
2. Revolution Calling
3. Operation:Mindcrime
4. Speak
5. Spreading The Disease
6. The Mission
7. Suite Sister Mary
8. The Needle Lies
9. Electric Requiem
10. Breaking The Silence
11. I Don’t Believe In Love
12. Waiting For 22
13. My Empty Room
14. Eyes Of A Stranger
15. Empire
16. Walk In The Shadows
17. Jet City Woman
18. Take Hold Of The Flame
Bis:
19. Silent Lucidity
20. Queen Of The Reich
Foto: Vedran Levi