Nekoliko tisuća ljudi u ponedjeljak, 15. lipnja je na Zagrebačkom velesajmu uglas pjevalo o bitkama koje su se dogodile stotinama ili tisućama kilometara daleko. Verdun, Staljingrad, Normandija. Na pozornici su centralni prostor zauzeli tenkovi, eksplozije i ratna ikonografija, a publika je svaku pjesmu dočekala kao nogometnu himnu.
Sabaton se vratio u Hrvatsku, devet godina nakon posljednjeg zagrebačkog nastupa, četiri godine nakon onog u Opatiji. Ipak, pitanje koje me kopkalo otkako sam otišla s koncerta nije koliko je koncert bio dobar već zašto je ovaj bend, uz tematike o kojima pjeva, toliko popularan u Hrvatskoj, a odgovor možda ima manje veze s glazbom, a više s načinom na koji danas konzumiramo povijest. Naime, kada je Sabaton posljednji put nastupio u Zagrebu, 2017. godine, Hrvatska je, htjeli mi to priznati ili ne, bila drugačija zemlja. Ratne teme bile su prisutne, ali nisu još dominirale kulturnim i političkim prostorom. Devet godina kasnije, ovaj poznati švedski bend vraća se u zemlju u kojoj su vojna simbolika, povijesne bitne i herojski narativi među najtraženijim kulturnim proizvodima. Možda zato njihov povratak djeluje manje kao gostovanje stranog benda, a više kao susret sa starim znancem.
No, prije nego što su pozornicu preuzeli Šveđani večer su otvorila dva domaća benda koja su pokazala da hrvatska metal scena itekako ima što ponuditi. Riječki Keops prvi je izašao pred publiku koja se još uvijek slijevala na prostor Zagrebačkog velesajma, no već od prvih pjesama bilo je jasno da ih ne zanima uloga obične predgrupe. Valja napomenuti da je Keops evoluirao od svojih metal korijena u dinamičnu snagu na međunarodnoj glazbenoj sceni. Nakon povratka svom osnovnom metal zvuku, donijeli su hrabru odluku o prelasku na engleske tekstove, značajno intenzivirajući svoj glazbeni stil. Njihov album „Road to Perdition“, objavljen 2022. godine, označio je početak njihovog globalnog putovanja. Svirali su kao predgrupa brojnim legendarnim bendovima i vokalima, uključujući Alestorm i Brucea Dickinsona. Ipak, u 2025. godini dobivaju ženski vokal, čime su definitivno postali upečatljivi na domaćoj sceni. Umjesto da se izgube u sjeni velikog međunarodnog imena, Keops je pokazao da domaći bendovi mogu stati na veliku pozornicu i ostave utjecajan dojam. Njihov nastup bio je izravan, snažan i dovoljno uvjerljiv da privuče pažnju čak i onih koji su na Velesajam došli isključivo zbog glavne zvijezde večeri.
Nakon njih uslijedila je Manntra, bend kojemu ovakve pozornice više nisu novost. Tijekom posljednjih godina izrasli su u jedno od najprepoznatljivijih hrvatskih metal imena, a iskustvo međunarodnih turneja osjetilo se u svakom segmentu nastupa. Od samog izlaska na pozornicu djelovali su kao bend koji točno zna što radi i kako upravljati publikom. Unatoč međunarodnoj popularnosti, ovim osebujnim metalcima bilo je neopisivo drago što su se našli na domaćem terenu, pa su tako odmah iskoristili priliku da najave svoj nastup u Zagrebu iduće godine, nadajući se da će dio publike ipak doći. Dakako, sudeći prema reakcijama, vjerujem da su se malo podcijenili.
U tom smislu upravo su Keops i Manntra pružili možda najzanimljiviji podsjetnik večeri: domaća scena često se podcjenjuje, ali kada dobije priliku nastupati pred velikim publikama pokazuje da može ponuditi jednako uvjerljiv nastup kao i mnoga etablirana međunarodna imena. Sabaton je bez sumnje bio razlog okupljanja nekoliko tisuća ljudi na Velesajmu, no hrvatski bendovi pobrinuli su se da večer ne počne tek njihovim izlaskom na pozornicu.
Samim time, točno u trenutku kada su se svjetla ugasila i začuli prvi taktovi uvodne pjesme, bilo je jasno tko je glavna zvijezda večeri. Sabaton je pred zagrebačku publiku izašao u punoj snazi, donoseći prepoznatljivu kombinaciju himničnih refrena, moćnih gitarskih riffova i ratnom poviješću inspiriranih pjesama. Karizmatični Joakim Brodén tijekom cijelog je nastupa održavao odličan kontakt s publikom, koja je svaku pjesmu dočekivala glasnim pjevanjem i podignutim šakama. Setlista je obuhvatila najveće hitove iz različitih faza karijere, a publika je posebno burno reagirala na pjesme poput „Primo Victoria“, „The Last Stand“, „Swedish Pagans“ i „To Hell and Back“. Tijekom cijelog nastupa izmjenjivali su se vatreni efekti, impresivna rasvjeta i produkcija kakvu publika od Sabatona već godinama očekuje.
Kada se u obzir uzme scenografija, karizma benda, kvaliteta ozvučenja i pirotehničke opreme, koncert Sabatona bio je fenomenalan. Samo, ne mogu si iz glave izbaciti ovo pitanje: Koliko ljudi na Sabaton dolazi zbog metala, a koliko zbog činjenice da su njihove pjesme soundtrack povijesti shvaćene kao niz slavnih bitaka, velikih vođa i herojskih žrtava? Jesu li te dvije stavke uopće povezane? Jesu li slušatelji Sabatona fanovi power metal glazbe općenito ili su pak vjerni slušatelji isključivo iz razloga što Sabaton obrađuje ratnu tematiku?
Među svim tim ratnim pričama i herojskim motivima, jedan trenutak djelovao je gotovo disonantno. “Christmas Truce” je nakratko promijenila ton cijelog koncerta. Pjesma koja tematizira primirje tijekom Prvog svjetskog rata, kada su vojnici na suprotnim stranama rovova za Božić prestali pucati, izašli iz rovova i dijelili cigarete, hranu i pjesmu, u Sabatonovoj izvedbi funkcionira kao rijedak trenutak suspenzije vlastite estetike. Umjesto eksplozija i militarizirane ikonografije, fokus se pomiče na ljudskost u ratu, na ideju da se i u najradikalnijim oblicima sukoba može pojaviti kratki prekid nasilja. Zanimljivo je da upravo ta pjesma, koja ne slavi bitku nego njezino privremeno ukidanje, na trenutak najjasnije prikazuje granicu Sabatonovog koncepta. Jer, ako je ostatak koncerta rat predstavio kao spektakl, “Christmas Truce” podsjetila je da isti taj spektakl uvijek ima stvarnu cijenu. U kontekstu večeri na Zagrebačkom velesajmu taj je trenutak djelovao gotovo kao pukotina u narativu. Publika, koja je do tog trenutka bez zadrške pjevala dok su se na pozornici izmjenjivali motivi mornarica, tenkova i bombi, odjednom je bila pozvana na nešto drugo, na sjećanje, mir i ljubav. Možda je upravo zato „Christmas truce“ djelovao pomalo neugodno, uz bljeskove mobitela i ljubakanja brojnih parova, ali uspješno je prekinula logiku koja rat pretvara u glazbeni refren i podsjetila da se iza svake himne krije nešto što nije himnično, nego ljudsko.
Uspoređivati Sabaton s domaćim glazbenim kontekstom uvijek je pomalo sklizak teren, ali ne zato što su paralele izravne, nego zato što se one ne nalaze na razini glazbe, nego na razini načina na koji publika čita određene motive. Sabaton je bend koji povijest pretvara u spektakl, ratne priče, bitke i vojni narativi u njihovoj su izvedbi strukturirani kao jasne, emocionalno snažne pjesme koje publika može lako pamtiti i pjevati. U tom smislu oni ne traže od slušatelja povijesnu analizu, nego prepoznavanje. Hrvatska publika, međutim, ne ulazi u takav materijal kao u nešto strano. Rat, sjećanje na rat i različiti oblici njegovog kulturnog interpretiranja već su dugo prisutni u javnom prostoru, od glazbe do sportskih događaja i komemorativnih praksi. Zbog toga Sabatonov pristup ne djeluje kao egzotičan uvoz, nego kao još jedna varijacija već poznatog jezika, odnosno jezika u kojem su povijesni događaji često strukturirani kroz jasne podjele, snažne slike i emocionalno prepoznatljive simbole. Možda je zato na Zagrebačkom velesajmu bilo fascinantno to kako se ti različiti slojevi značenja preklapaju u istom prostoru bez vidljive napetosti. Publika bez problema prelazi iz jednog narativa u drugi, odnosno iz domaćih referenci u globalne bitke, iz lokalnog iskustva u univerzalizirane povijesne priče. Sabaton u tom smislu ne mijenja taj okvir, nego ga samo privremeno pojačava i čini vidljivijim.
I upravo tu se koncert i zatvara kao priča: ne kao događaj o jednom bendu, nego kao podsjetnik na to da glazba koja tematizira rat, bez obzira na žanr ili podrijetlo, u različitim kontekstima često ne funkcionira samo kao zabava ili estetika, nego i kao način da se zajednički ispričaju već poznate priče. Razlika je uglavnom u tome tko ih pjeva i koliko glasno publika na njih odgovara.
Foto: Ivor Bulat