Jovanotti se napokon ukazao u Hrvatskoj! Tour de life iliti po talijanski L’Arca di Loré krenuo je iz rasprodanog zabavišta antičkih careva s vrha Jadrana i čak komičnim kašnjenjem povijesti.
Lorenzo Cherubini je čovjek čiji su refreni u Hrvatskoj, a da ne govorimo Istri, odavno prešli granicu radijske prepoznatljivosti i ušli u sezonski krvotok automobila, plaža, kuhinja, talijanskih programa na televizorima lokalaca i ljetnih dana produljenog trajanja: ovdje svira od ranih devedesetih. I onda odmak od prvog dolaska u Hrvatsku kao opening act Ramazzottiju usred rata do fešte posvećene životu i zajednici u prostoru koji s Italijom dijeli antički kamen, venecijanske sjene, dijalektalne presvlake što su se više negoli inače na koncertima vrzmale Arenom, gastronomske zrmane, školske izlete i okom vidljivu blizinu zvuči i nelogično svima kojima je najljepša Hrvatska pozornica prvog petka srpnja bila ušće. U petak navečer, nakon što se izjutra tog dana brčkao na plažama Pule ta je nelogičnost konačno zatvorila krug.
“Pula, Istria, Croazia, Italia — cominciamo” su pozdravne riječi karizmatika nap ragu šezdesete koji u jednoj rečenici zna složiti kartu Jadrana, premda s gramatikom turista koji se iskreno i šali na račun vlastita hrvatskog vokabulara. Cijelu je večer pokušavao ubaciti pokoju hrvatsku riječ, što će vjerojatno biti i princip europske turneje ovog ljeta, dovoljno nespretno da bude ljudski, dovoljno uporno da bude simpatično. Kod Jovanottija su crtice o kupancu i pozdravi na hrvatskom bile afektivne razglednice publici, medijima možda dovoljan materijal za klikove, ali tko ga sluša desetljećima znat će da je to refleks njegove stalne potrebe da sve pretvori u kontakt: more, grad, jezik, refren, publiku, bend i vlastitu znojne hlače iz kombinacije kakva bi dala zamisliti ga kao trećeg brata iz gejmerske sage o Super Mariju. Ovo je, dragi moji, Super Jova!
Od Cherubinija, Jove kako su bljeskale digitalne žarulje iz četiri slova njegova imena na ekranu best of koncert bez DJ-seta: za toliku diskografiju koju je Hrvatska samo mogla čuti iz rane faze prije 30+ godina za Jovu predstavlja veliku razliku. Nema one elektroničke izmaglice koja bi pokrila starije pjesme, festivalskog preslagivanja vlastitog kataloga u beskrajnu klupsku traku kako zna oplesti po meridijanima i paralelama svijeta. Na pozornici je titrao bend: veliki, živi, gibak i spreman šaltati se iz popa u funk, rapa u latino maštarenja instrumenata, Cherubinijeve kantautorske nježnosti u karipsku razbibrigu u čast životu. I naravno, neizostavni Saturnino kao najduži suputnik na glazbenim putešestvijama talijanskog zaljubljenika u biciklizam s bas gitarom imao je funkciju leđne moždine organski razgranatog nastupa.
Jova od starta udara u glavu: nema slow burn zagrijavanja kakvog smo mogli vidjeti nedavno na fantastičnim Novozelanđanima Fat Freddy’s Drop u MSU. Njegov “Tanto” je bio visoki start i energetska ljestvica večeri. Iako imam osjećaj da je izašla prije pet godina, smrznuo sam se na datum objave iz 2005. Vrijeme leti, ali Jovu ne dira ni na kojoj razini. Gitarska solo-razvaljotka dala joj je ljetnu grubost u stilu sviračkog bonusa koji dobro dođe izvođaču s toliko optimizma u krvotoku. Ne tako važan leitmotif koncerta bio je vječni James Brown čiji se sample “Get Upa” provlačio se kroz koncert kao funkerski pozdrav gladijatoru žanra. Funk, hip-hop, Karibi i mediteransko ljeto izmiješali su se u napitak za vitalnost bez uredne etikete, a s puno cukra, soli i pulsa. I onda kada Jova zapedalira na takav pogon stalno poskakivanje mu postaje metoda rada.
Glas mu se, jasno, poigrava između pjevanja, rap-deklamacije, navijačkog poticaja (zašto pobogu nismo njega umjesto Shakire dobili za himne mundijala) i stalnog časkanja s publikom. Kod Jove ne treba očekivati neke vokalne monumentalnosti da dovede do šutnje u prostoru. Zna se da se trebamo jasno usmjeriti na forte drugog izvođačkog pristupa kojem je pripovijedanje u pjesmama uvijek zajednički nazivnik: fraziranju, ritmičkom instinktu i hiperaktivnosti u cikličkoj interakciji sa svojim ljudovima.
Sve to kulminira najfilozofskijim, a najjednostavnijim stihom ili porukom večeri kad govori: “sretan sam jer ništa ne trebam”. Ima u toj misli nešto gotovo anti-popstarovsko, iako to izgovara multidisciplinarni umjetnik koji sasvim očito treba publiku, pokret, buku, bend, svjetlo, ljeto i još barem tri kontinenta. Na glazbenom sakramentu zasićenim ritmom, skakanjem, refrenom i bojom takvu maksimu nosiš doma s njegovom šarenom majicom i višenamjenskom čašom na kojem ti se smiješi ispod razigranog brka.
U “A te” Arena je dobila očekivani masovni uzdah, ali bez onog neugodnog klizanja u svadbeni patos. Dobili smo, kako rekoh, izvrstan best of karijere: “Mi Fido Di Te” i “Come musica za nježniji dio večeri da se ohlade zglobovi i osuše oznojene majice. Možda najveći hit karijere “Serenata rap” kao vremenski tunel prema eri kad je talijanski rap znao zvučati kao ljubavno pismo, školska zadaćnica i radijski-hit u istom pakiranju.
Najveći mamac za delirij stigao je s “L’ombelico del mondo”, kolektivni okidač koji publici ima status osobne iskaznice za plesne instinkte devedesetih. U tom soničnom ljetovalištu našla se osobno mi najmanje očekivana “Safari” (diskografski favorit). “Penso positivo” u toj prelijepoj ozarenoj masi, s bendom ispred tebe koji gura ritam i senseijem za optimizam koji se muva kao da ima neke dodatne zglobove prelazi u kategoriju fizičke discipline. Mislim da će nam svima biti upisana još više u memoriju mišića.
No neočekivano su s popisa izostale “Un raggio di sole” i “Il più grande spettacolo” Je li to stvar planirane dramaturgije planirane za 90 minuta, na njegovu iskrenu radost pretočene u dodatnih pola sata ili nečeg drugog, imali smo kapaciteta za njih u večeri ionako građenoj prema pokretu.
Pulska Arena mu je za start inspirativne turneje služila bila pomno odabrano mjesto sljubljivanja kulture, zajednice, raznolikosti, jezika i pokreta, kako je opisao ovaj veliki planirani koncertni đir na svom websiteu: razglednica ljudi što se hrane pozitivom, toplinom, lijepom riječi i nježnošću. A neočekivano, Arena je djelovala kao veliko dvorište veselog plemena više negoli klasični koncertni koncert. Super Jova je odigrao svoju verziju životne igre: udari refren, sagni se pred patosom, skupi funk-bonuse, otključaj karipski level, predahni na baladu, vrati se na bas, skoči još jednom. Jest da nismo skočili na baladnom bisu s “A te”, ali srca nam jesu kada se svatko ponaosob osjetio kao adresa tog ljubavnog pisma.
Super Jova prešao je igricu u Areni. Publika kaže: play again.
Foto: privatna arhiva