Bečki Wiener Stadthalle prošlog je petka 13. ugostio soul/disco/dance velikane Jungle. Malo sam strahovala kako će proći koncert jer je početak dana sugerirao da je nesretni datum odlučio pokazati svoje zube – autobus je kasnio skoro dva sata. Na sreću, tu su nezgode odlučile i završiti. Ostatak je popodneva prošao u najboljem redu, a večer još i bolje.
U dvoranu smo ušli oko 20 sati, unutra je bila standardna gužva, ali ne i mravinjak kakav zna biti. Parter je bio ispunjen od početka do kraja, ali preko tribina se ipak razastrla zavjesa. Ako sva mjesta i nisu bila rasprodana, mlada i šarena publika to je svojom energijom nadoknađivala, spremno dajući ritam pljeskom, pjevajući i naravno plešući. A kako i ne bi plesali kad se na glazbu Junglea, i to još uživo, čovjek treba više opirati da se spontano ne pokrene, nego obrnuto.
Jungle inače sačinjavaju tri stalna člana: Josh Lloyd-Watson, Tom McFarland i Lydia Kitto koja se pridružila prije nekoliko godina. No u 20:30 kad je pao zastor na pozornici se otkrilo nešto više glazbenika. Bilo je tu bubnjara, basista, pratećih vokala, a i popratnog plesača koji je za vrijeme cijelog koncerta izvodio zadivljujuće plesne pokrete. Gostujuće pjevače za specifične pjesme (“I’ve Been in Love”, “Candle Flame”) ipak nisu dovodili, ali su se pojavili na dvama velikim ekranima sa strane s unaprijed napravljenom snimkom koju je bend sinkronizirano pratio. Naviknuvši na živopisne Jungleove videospotove, očekivala sam i više plesača, ali to bi pokvarilo scenski minimalizam koji odražava njihovu jednostavnu i čistu estetiku. Osvjetljenje je tako bilo uglavnom jednobojno, najviše u toplim nijansama kakav je i njihov zvuk. Nije bilo ni video projekcija koje bi odvraćale pažnju od glazbe.

Večer su otvorili s “Platoon” i “The Heat” s njihovog debitantskog albuma „Jungle“. Zatim su uslijedili odlični “Heavy”, “California” i “Beat 54” s mog najdražeg albuma „For Ever“. Zbog toga sam se nadala da će odsvirati još stvari od tamo kao na primjer “Cherry” i “Mama Oh No”, no na setlistu je dospio još samo “Casio”. Možda je razlog u tome jer je, kako su ga opisali članovi benda, riječ o „najviše autobiografskom“ albumu preko kojeg su sa slušateljima htjeli ostvariti emotivni kontakt. Koncertna setlista je pak krojena s mišlju o pokretu, ritmu i brzini, sastavljena većinom od plesnih i upbeat pjesama s povremenim melankoličnim predasima, osiguravajući da dinamika koncerta ne bude ravna linija.
Slijedio je potom niz od desetak pjesama i to najviše sa „Sunshine“, najnovijeg albuma koji promoviraju ovom turnejom. S njega smo mogli čuti „The Wave“, „Someday, Somewhere“, „Come Back to Me“, „Sunshine“, „Where Are You Now?“ i „Move Like You Do“. Mjesta se iznenađujuće nije našlo za „Carry On“, singl koji je u ožujku najavio novi album. Nakon „Move Like You Do“ koja je pozivala na pokret, “Casio” nam je dao trenutak da se odmorimo. To je ujedno i jedina pjesma koja mi je bolje zvučala u studijskoj izvedbi, moguće baš zato jer je i odsvirana kao i u originalu. To je minus više iz prostornih razloga (ogromna dvorana koja ne podržava njezinu zavodljivu intimnost), nego glazbenih (Lydin glas koji je pucao na mostu, još više potencirajući tu intimnost). Jungle inače nije štreberski svirao studijske verzije, ali nije ni predaleko odmicao. U skoro dva sata odsvirali su skoro 30 pjesama i nije tu bilo previše mjesta za velike glazbene digresije. To srećom nije spriječilo povremenu gitarsku ili čak triangl solažu. Najviše se razlikovala “Drops” koju su i posebno najavili, gdje je Tom ostao sam na klavijaturi i započeo svirati dirljivu baladu, da bi mu se na zadnjem refrenu počeli pridruživati i ostali instrumenti, nastavljajući i dalje prema moćnome krešendu sastavljenom od svemirske elektronike, riffova na klavijaturi i gitari pod stroboskopskim svjetlima. Savršenstvo.

Bend se povukao nakon “Good Times”, a publika ih je odmah krenula dozivati natrag. Da će Jungle uslišiti zamolbu moglo se pretpostaviti po zujanju koje se nastavilo nakon što su glazbenici otišli. Najprije muklo, pa sve glasnije, dok nije postalo jasno da se radi o početku “Keep Moving”. Simboličnog naziva, ta pjesma konceptualno uokviruje čitav koncert čiji je lajtmotiv upravo kretanje. Drugačije teško da bi i moglo biti jer se na Jungleove pjesme jednostavno ne možeš ne kretati. Za kraj su ostavili “Busy Earnin'”, još jednu stvar s prvog albuma koja ih je, uz “Time”, i vinula među zvijezde. Tu su si ponovno dali oduška, začinivši zvukovima i notama koje se ne mogu čuti u originalu, čineći je još podatnijom za ples. Završili su tako koncert na visini i s koje su ga otvorili.
Sat i pedeset je prohujao u času. Tome je i pomogao brz ritam koncerta, bez većih prekida u smislu ekstenzivnog obraćanja publici ili oštrih blokova pjesama. A opet, što je možda i veći uspjeh, taj brz ritam nije bio zamoran, niti su se zbog njega pjesme stopile u homogenu cjelinu. Ekipa iz Junglea se pokazala pravim majstorima i uvijek je poseban osjećaj vidjeti ovakve bendove na vrhuncu energije i kreativnog stvaralaštva. Bilo bi odlično kada bi takvi bendovi češće svratili i malo južnije, na primjer do Zagreba, ali dobro je i ovako. Barem sam imala dobru izliku za po prvi put posjetiti Beč.

Set lista:
1. Platoon
2. The Heat
3. Heavy, California
4. Beat 54
5. Problemz
6. The Wave
7. Keep me Satisfied
8. Someday, Somewhere
9. Let’s Go Back
10. I’ve Been in Love
11. Come Back to Me
12. Sunshine
13. Candle Flame
14. Dominoes
15. Where Are You Now?
16. Move Like You Do
17. Casio
18. Back on 74
19. Drops
20. What D’You Know About Me
21. Time
22. Coming Back
23. Don’t Play
24. All of the Time
25. Good Times
Bis:
Keep Moving
Busy Earnin’
Piše: Lara Pušenjak
Foto: Ivor Bulat
