Jedan od najiščekivanijih koncerata ove sezone pokazao je kako su za to postojali izuzetno dobri razlozi. Količina emocije i energije koju su Suede isporučili zagrebačkoj publici jednostavno je nevjerojatna, što se prvenstveno odnosi na frontmena i pjevača Bretta Andersona.
Čovjek koji je samo godinu dana daleko od okrugle 60-e, Brett Anderson, toliko je davao sebe, neprestano bio u pokretu, u nekoliko navrata spuštao se u publiku i iz nje pjevao, da su mnogi bili u nevjerici. Ljudi koji su očekivali jahanje na valu nostalgije dobili su puno više od toga jer je set lista u sebi nosila i neke potpuno nove i manje poznate pjesme, a ne samo prokušane favorite. Uglavnom možete u sat i pol nečijeg nastupa izvući jedan isječak od 3-4 minute za koji ćete reći kako je to bio vrhunac koncerta, što nikako ne mora biti bis. Kod Suede je koncert imao nekoliko vrhunaca koji su bili međusobno različiti, a opet niti jedan ne mogu izdvojiti kao najbolji. Ipak, navest ću 3 trenutka koji su nekako najviše rezonirali sa srcima publike: klavirska varijanta prekrasne “The Wild Ones” koja je pokazala moć, raspon i bogatstvo Brettovog vokala, fantastična “Beautiful Ones” gdje je publika u glas pjevala refren i preuzela dobar dio vokalnih dionica, pri kojoj se Brett spustio u publiku i u ekstazi na tren zagubio i mikrofon, a onda iznenađujući bis sa “Saturday Night”, prekrasnom laganicom koja je na najbolji način zatvorila druženje.

Činjenica je da Suede nikad nisu bili bend koji je ljubav na silu tražio od svojih fanova, niti ju je pokušavao kupovati bisom; više je koncerata na kojima nisu svirali bis, nego onih gdje je to obavezni dio nastupa, zato se zagrebačka publika može osjećati apsolutno počašćenom. Brett je bio potpuno mokar, preplavljen emocijama i nekoliko puta je ekstatično ponavljao “I love it! I love it! I love it!”; predahnuo bi samo kada bi se u nekim trenucima spuštao na koljena, ali je to bila nepatvorena emocija, ne dio smišljenog scenskog nastupa. Uz stalno penjanje do ruba bine bojao sam se da se ne prebaci u publiku, koliko je to žestoko bilo. Naravno, grijeh bi bio ne spomenuti i ostale članove benda čija je trenutna postava kvintet: uz Andersona na vokalima tu su Richard Oakes (gitara), Mat Osman (bas), Simon Gilbert (bubnjevi) i Neil Codling (klavijature i druga gitara). Mnogi njih zapravo doživljavaju kao živu arhitekturu sazdanu oko Brettovog vokala, koja je jednako važna kao i glas. Moram priznati da nisam očekivao da će Suede godinama nakon odlaska gitarista Bernarda Butlera uspjeti i dalje zvučati toliko svježe i prašiti s toliko sirove energije uživo. Mnogi su po Butlerovom odlasku smatrali kako je to korak prema kraju postojanja benda, ali lijepo je kad sveznalice promaše, kao u ovom slučaju. Doduše, bend je prestao s radom 2003. da bi se ipak ponovno okupili 2010. godine i od tada objavili 5 vrlo dobrih do odličnih albuma, posljednji pod nazivom “Antidepressants” 2025. i upravo su dvjema pjesmama s tog albuma (“Disintegrate” i “Antidepressants”) otvorili koncert. Nakon tog para novijih pjesama, a prije peglanja sa starijim, poznatim hitovima, Brett nas je pozvao da im se pridružimo u Suedeworldu, posebnom svijetu gdje nas glazba povezuje i obogaćuje. Iza toga kreću stvari sa set-liste snova: energične “Trash” i “Animal Nitrate”, na što je odmah krenulo oduševljenje i starije publike koje je bilo podosta. Slijede “Personality Disorder”, “Life Is Golden” i “It Starts And Ends With You” pa onda ponovni energetski uzlet uz “Filmstar” i “Can’t Get Enough”; u nekoliko navrata se Brett za vrijeme izvedbe ovog bloka spuštao u foto pit da bi svoju karizmu podijelio i izbliza s fanovima. Karizma koja je opčinila sve prisutne; otvoren, neposredan, energičan, strahovito motivirajući nastup Andersona, sve povezano ogromnom ljubavi prema glazbi i publici. Slijedi izvrsna i intenzivna “June Rain”, pa posveta svim majkama i sinovima sa “She Still Leads Me On”, te nešto manje poznate “Trance State” i “Shadow Self”. Nakon toga kreće moj osobni favorit “Everything Will Flow” koja me dovela do ruba suza, a to nije bila samo moja reakcija; dobar način za spriječiti suze je pjevati iz sveg glasa, a to je recept koji je cijela Tvornica izabrala.

Polako se ušlo u završnicu, tamo nas je dočekala emotivna “The Wild Ones” uz klavirsku pratnju, a onda žestoke “Metal Mickey” i finale uz “Beautiful Ones” – moglo je i ovdje završiti, ne bi bilo nikakve zamjerke. Brett se zahvalio svima koji su došli, kao i svom bendu i cijeloj svojoj ekipi, ali posebno i Emilu Tedeschiju s kojim je i prijatelj i koji je najviše napravio na tome da ovim koncertom počasti Zagreb. Zagrebački nastup bio je zadnji ove godine prije duže pauze, budući da se spremaju na snimanje novog albuma i vjerujem da je i za Suede ovo bio krunski nastup. I onda savršen bis uz “Saturday Night” koju sam spomenuo već na početku teksta – dodatni razlog da razgaljeni i sretni krenemo kućama u sljedeći dan koji je, kakvog li gušta, neradni.
Foto: Samir Cerić Kovačević
