IZVJEŠĆE: Blagdan na koncertu Nikole Vranjkovića u Saxu
24. svibnja 2019.
Željko Mirković Miki (119 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Blagdan na koncertu Nikole Vranjkovića u Saxu

Odličan koncert iznimnoga autora, glazbenika i (rock) pjesnika u prostoru zagrebačkoga Saxa oduševio je njegove poklonike i istinske poznavatelje izvrsnosti koja je rijetkost „na ovim prostorima“.

„Sve što mogu reći stane u dve reči…“. Muzika. Ljubav. Ili, još preciznije ili točnije rečeno, ostavlja te bez r(ij)eči. Prvi zagrebački nastup iznimnoga autora Nikole Vranjkovića opetovao je ono staro pitanje kad su kvalitetne stvari u pitanju, bilo da je riječ o glazbi (umjetnosti) ili nečem svakodnevnijem, prizemnijem – gdje si bio do sad? Oni koji ga poznaju (i glazbenici i publika) znaju odgovor na to pitanje. Čovjek radi, stvara. Živi glazbu. Na ovaj ili onaj način. To će potvrditi i brojne suradnje i „razumijevanje“ s „rijetkima“ s ovih meridijana i paralela. Paralelno s „poboljšavanjem“ zvuka svojih dragih kolega (od Bajage do nedraga) piše pjesme, snima, svira… I to kako!

Mogli su se uvjeriti hrvatski ljubitelji dobroga zvuka i stihova u malom, ali nevelikom Saxu. Klub i njegova publika svjedočili su odličnom, iskrenom, osjećajnom bombardiranju svih osjetila (sluh, vid…) potaknuvši „zahrđalo“ šesto čulo da se u nekom sljedećem slučaju brže aktivira. Pa da ovakvi blagdani glazbe ne prođu gotovo ispod radara. Od prvih akorda, rifova koji paraju prostor klupski i naš unutarnji, jasno je da se radi o rijetko viđenoj pojavi u regiji. Iskustvo i iskrenost, jasnoća izraza, muzičkoga i tekstualnoga, trebale bi potaknuti veći broj slušatelja (a na nekom sljedećem koncertu i gledatelja) da ne okolišaju, već da se prepuste Vranjkovićevoj glazbi. Rekao bi jedan od mojih prijatelja: razmisli, a onda bez razmišljanja…poslušaj, pogledaj; idi na koncert… I pročitaj stihove. „Jaki“ su i na papiru (knjige gdina Nikole mogle su se kupiti u Saxu, op.a.). Kod ovakvih „svečanosti“ sjetim se davnog natječaja u (davnom) Džuboksu i teksta „Jesu li tekstovi rock pjesama poezija?“ U Nikolinu slučaju pitanje je retoričko. No, ipak ću odgovoriti – i te kako…Ako su još učvršćeni (donešeni, osnaženi) fenomenalnom svirkom, razlog je više da ga se ode pogledati još koji put uživo, ali i da se nabave njegovi studijski radovi, posebno “Veronautika”.

Kad pasioniranima pratiteljima spomenete imena Satana Panonskoga (otud i glazbena poveznica s Baretom) ili, pak, Blok aut, alternativni sastav koji je prašio od početka devedesetih, sve će biti puno jasnije. U dokumentarcu koji sam nedavno pogledao jedan veliki (svjetski) autor, referirajući se na svoju glazbu, rekao je da on i članovi njegova benda nisu možda bili začinjavci (rocka), ali su bili alkemičari. Propasirati kroz sebe razne stilove i kreirati svoj osoben zvuk – i to je kunst. I, kako već rekoh, rijetkost. Ove riječi mogle bi se primijeniti i na Nikoline prateće „zv(ij)eri“. Od Kize do Davora (Rodika) koji se svojom gitarom savršeno uklopio u, rekao bi onaj glazbenik koji je spominjao alkemiju, Wall of Sound, koji nas je emocionalno, plesački  i pjevački i glavoklimajući) mljeo tri sata. (Al)kemija na pozornici je fantastična. Uzbuđenje raste kako raste broj gitara na stageu (u jednom trenutku ima ih čak pet!). Bas vozi, a bubnjar lomi i krči put lebdećim klavijaturama (opet Kizo Wizard) i Nikolinom vokalu. Osmijeh je na licima i publike i muzičara. Prava simbioza. Uživanje… Bez imalo praznoga hoda.

Jasno je da neki od spomenutih, ali i nespomenutih kolega s kojima je Vranjković surađivao mogu (o)držati publiku „budnom“ cijela dva sata, ali ova tri Nikolina su mi još vrednija. Čak i oni koji nedovoljno poznaju njegov rad nisu se ni na trenutak mogli (o)pustiti. Ljuljanje i valjanje (rock and roll) kao u tmastim (i, naravno, tako realnim) stihovima i istaknuta je kandidatura za „rad“ godine. Porod od tmine i svjetla, kakav obično život sam po sebi i jest, ali ovako pretočen i poslužen – izvrsno, izvanredno…

Nije (ne)važno zvati se Nikola (Cave, Vranjković, Vranić…). Važnije je kako pretočiti ono što imaš u sebi u kôd koji će prepoznati „pobratimi u svemiru“. Mikrokozmos Saxa svjedočio je ovoj pojavi. Hoćemo još…hoćemo još…hoćemo još(!)… Bio je maj. Bio je blagdan. Bila je muzika. Bili su njegovi prijatelji muzičari. Bio je Nikola Vranjković. Bravo, maestro!

Foto: Tatjana Prvulović Mirković