RECENZIJA: Razni izvođači: “Music Pub – 30 godina” – Turki je kriv za sve!!!
Da nema Turkija, industrija bi ga izmislila. Već 30 godina na sceni dočekao je, ali i ispratio mnoge zvijezde, zvjezdice i meteore koji su brže sagorjeli nego što ih je Turki, vjerojatno najpoznatiji radio urednik današnjice uspio predstaviti kako treba.
Da Einstein nije otkrio formulu E = mc2, netko bi drugi došao do tog otkrića, ali da se nije rodio Mozart, tko zna u kojem bi smjeru krenula glazba. Tako je i s Turkijem. Da nema njega, bio bi netko drugi, a sada bi li bio bolji ili lošiji, retoričko je pitanje koje spada pod Einstenovu teoriju relativnosti.
To što on predstavlja u domaćoj glazbi posljednja tri desetljeća većina publike prihvaća kao zdravo za gotovo, pa je svojim odabirom znao pogoditi i uzdići mnogo kvalitetnih imena, ali je progurao i dosta trasha (ne morate doslovno čitati – smeća). Kao što sam već spomenuo, on je najpoznatiji radio voditelj, ali nikako nije kritičar, pa njegov rad ne treba sagledavati iz toga ugla. Slušajući njegove emisije stječem dojam da ponekad radi kao običan plaćenik iako me je ne samo jednom iznenadilo koliko se dobro pripremi kada mu u goste dolaze glazbenici koji su iz jazz miljea ili umjetnici klasične glazbe.
Što se tiče uredništva, što CD, a što vinilnih izdanja, može se razlučiti da je ipak ponajviše poznavatelj domaće zabavne glazbe. Nema tu ničega lošeg. U posljednjih desetak godina inicirao je nekoliko dobrih izdanja kao što je serija “Zimzeleno, a novo”, ali napravio je par teško slušljivih kompilacija kao što je dvostuki LP – Music Pub iz 2022-e.
Upravo je uredio za Croatia Records trosruko vinilno izdanje povodom 30 godina emisije “Music Pub” koja se šetala od radio potaje do radio postaje. Ujedno je u okviru iste organizirao i prvu domaću diskografsku nagradu. I sam je nagrađen mnoštvom nagrada (neću nabrajati jer svaka nagrada je jednako važna). No, vratimo se kompilaciji. Ona je posveta glazbe proteklih tri desetljeća po izboru Zlatka Turkalja, koja nije nužno i dobra. Kao i kod svake kompilacije, određeni dio slušateljstva će se prikloniti ovoj ili onoj struji, pa je teško izabrati skup djela na jednom mjestu koja će zadovoljiti svakog slušatelja. Ali da je poznavatelj domaće scene, to nije sporno.
No ono što je Zlatkova najveća ostavština, a na koju je očito ponosan jer je posvetio čak dvije strane ploče je najmračniji dio domaće glazbene povjesti – Cro Dance. Upravo se u to vrijeme i sam nametnuo, pa nije čudo što je njegov fokus, ali i centar samoreklame usmjeren prema E.T.-ju, Ilanu Kabilju, Kasandri, Elli, Coloniji, a posebno “kralju” šunda Senni M (kad je 1994. poginuo legendarni vozač Formule 1, Ayrton Senna, na pročelju Kinoteke se pojavio grafit “Bože, uzeo si pogrešnog Sennu”). Ali pažnja – slažem se da bi trebalo objaviti box set s još jačim biserima ovog pravca (npr. Jury de Simbo – Tko je dirao Pipi, ili Čubi – Pumpaj). Ja bih bio među prvima koji bih htio imati takvu kompilaciju. Jer to je toliki “trash” da ne može biti loše. Iako je Zlatko glavni “krivac” za promociju ove glazbe, nije kriv za njeno postojanje. To je bilo u ono mračno doba kad nam je trebala čista i jednostavna zabava da zaboravimo sumornu stvarnost. Bendovi su postali preskupi, a playback jeftina realnost, plastično voće, zašećerena vodica u vašim zvučnicima. Umjetnost nije postojala kao opcija.
Ipak, da ponovim, da nije bilo na tom mjestu Turkija, bio bi netko drugi (pada mi na pamet Trpimir Vicković Vicko, radio budilica RVG, no možda nisam u pravu). Zlatko je napravio to što je napravio, još uvijek je aktivan, cijene ga i publika i kolege, a ponajviše glazbenici kojima daje prostora u svojim emisijama (nema razlike hoće li hvaliti Jelenu Rozgu čiji je najveći domet “Bižuterija” do Bareta čija karijera ipak ne ovisi toliko o Zlatku).
No, složili se sa mnom ili ne, ovakvih kompilacija je uvijek postojalo i postojat će. A ako imate viška novaca nije ju loše imati u kolekciji, iako nisam siguran da će se današnji vlasnik gramofona često vraćati ovom djelu.
