U tijeku je treće izdanje Barone Jazz Festivala koji je proteklih godina doveo brojna poznata imena u svijetu jazza, a u sličnom ritmu organizatori su nastavili ove godine.
U nedjelju, 20. srpnja svirao je legendarni makedonski bend Leb i sol (doduše ne u onoj legendarnoj postavi), možda češće povezivan s rockom nego jazzom, ali prošlu večer jazz je bio bez sumnje dominantna komponenta. Čak i one poznatije stvari koje su svirali rearanžirali su do neprepoznatljivosti, tako da bih u nekim pjesmama prepoznala samo refren na gitari. To neće reći da su ostavili gledatelje razočarane, štoviše. Koncert je počeo malo iza 21h i kad sam se sjetila ponovno pogledati na sat, već je prošlo 22:30. Vrijeme je stvarno brzo prošlo uz njihovu glazbu u meni jednom novom ruhu, a sve to u opuštenom ambijentu ljetne noći na šibenskoj tvrđavi.

U trenutnoj postavi benda dva su originalna člana: Kokan Dimuševski na klavijaturi i Bodan Arsovski na basu koji je razgovarao s publikom i najavljivao pjesme, za što je skromno rekao da nema previše dara. Dimitar Bozhikov zamijenio je neponovljivog Vlatka Stefanovskog na gitari te iako nije ista stvar s i bez Vlatka, koji je neodvojiv od grupe Leb i sol, Bozhikov je upotpunio rupu i više nego pristojno. Uz ta tri sijeda gospodina, na bubnjeve je zasjeo Mihail Parushev, gotovo pa mladić, još mu nije ni 50, objasnio je Arsovski. Parushev je inače rođen u siječnju 1976., istog mjeseca kad je Leb i sol osnovan, pa mu je možda i bilo suđeno zasvirati u bendu. On je bio i najživahniji na pozornici. Smješak mu nije silazio s lica, a često bi bacao bubnjarske palice uvis, pa ih (uglavnom) uspješno hvatao. Imao je i svoju solažu koja je potrajala, a uz to je bila i jedna od tiših koje sam čula. Počela je glasno, pa se stišala i usporila u središnjem dijelu tako da nisam bila sigurna je li gotova. Onda su se uključili Dimuševski, trljajući dlanove u mikrofon, i Arsovski, pljeskajući u ritmu, te dali gorivo bubnjaru da pojača i završi solažu kako je i počeo, snažno.
Na početku su rekli da će ovaj koncert biti neka vrsta retrospektive na dosadašnju karijeru, pa sam očekivala čuti hitove kao “Kao kakao”, “Čuvam noć od budnih” ili “Kumova slama”. Ali s obzirom na to da je koncert bio skoro isključivo instrumentalan, brzo sam shvatila da prve dvije pjesme neću čuti, mada sam “Kumovu slamu” čekala do kraja. I nisam dočekala. No bile su tu druge stvari: “Jovano Jovanke”, “Devetka”, “Galeb”, “Mandarina”, “Bistra voda”… Inače je zanimljivo da su “Bistru vodu” stavili u album samo da popune prostor, a tek su kasnije shvatili, kad su vidjeli koliko ju je prigrlila publika, da je pjesma “ok”. Uz spomenuti jazz i rock, osjetio se i makedonski štih u njihovom izričaju, posebice na samom kraju kad su Arsovski i Bozhikov zaplesali po uzusu makedonskog folklora što je bilo sjajno.

Bilo je lakše svirati 80-ih, šaljivo je priznao Arsovski u jednom trenu i potpuno mu vjerujem. I zato moram još više pohvaliti njihovu energiju koju su prikazali. Glazbeno su zvučali moćno i da sudim samo po tome dala bi im barem deset-dvadeset godina manje. Snašao se dakle Leb i sol i bez Stefanovskog, ali ne kao bend koji nastoji popuniti rupu, nego kao bend koji je odlučio napraviti zaokret, više prema instrumentalnoj glazbi i to funkcionira odlično. Tri su puta do sad bili u Šibeniku, a mogli bi navratiti još barem jednom jer su odličan spoj.
Piše: Lovrenka Brajković
Foto: Ivor Bulat