Copenhell festival održan je ove godine u lipnju u danskom Kopenhagenu, a već drugu godinu zaredom aktivno pratimo festival.
Prvi bend je bio glavni razlog moje posjete festivalu, njemačke metalcore legende Heaven Shall Burn, jedni od pionira veganskog straight edge metala, s temama punim anti-rasističke, anti-fašističke i animal liberation retorike. Vokala Marcusa Bischoffa zbog bolesti grla mijenjala je Britta Görtz iz benda Hiraeth, i slobodno mogu reći da je bila potpuno pogođen izbor zamjenskog vokala.
Drugi bend zadnjeg dana je Alien Ant Farm, kalifornijski rokeri koji su slavu stekli prije 20 godina obradom Michael Jacksonove „Smooth Criminal“. Jedan od onih one-hit-wonder bendova, pošto praktično nisam znao ništa njihovih pjesama odlazim na Fit for an Autopsy, također američki bend koji kombinira groove i deathcore, i to jako dobro radi. Energično, puno klasičnih deathcore dropova, i jako kvalitetno.
Nakon njih još jedan od mojih favorita, Powerwolf, njemački power metal inspiriran vampirima, vukodlacima i gotičkim legendama. Jako impresivna scenografija, s ruševinama katedrale, vitrajima i vampirsko-svećeničkim kostimima. Strašno puno skakanja, skandiranja i crowdsurfanja, ovaj koncert je prošao kao jedan solidan kardio trening, koji bih ponovio odmah sutra.
Idući bend koji sam pogledao je In Flames, švedski melodeath koji malo koji metalac ne zna. Kao i uvijek, izvrstan koncert koji sam proveo prenoseći ljude u crowdsurfingu. Nakon njih idem na Anaal Nathrakh, britanski extreme metal koji uspješno kombinira black, grind i industrial. Konstantan circlepit, mosh i crowdsurfing pokazali su koliko ih publika voli.
Slipknot me potpuno oduševio, ovo mi je bio prvi njihov koncert uživo i moram priznati da sam skakao i headbengao puno više nego što sam očekivao. Nažalost je u lineupu benda nedostajao Clown, ali to se uopće nije osjetilo na energiji i svirci.
Za kraj festivala poslušao sam Sodom, njemačke trashere od kojih sam očekivao puno, a dobio još više.
Piše: Dubravko Jakovljević
Foto: Vedran Levi