“Nestane pa opet se stvori“ uvodni su stihovi pjesme “Roj”, trenutno mi najdraže s “Vreve”, novog albuma grupe Seine, a ovi stihovi mi nekako dobro opisuju glazbeni put Ivana Ščapeca, idejnog začetnika i glavnog autora ovoga benda.
U glazbi je već dvadesetak godina, petnaestak je i diskografski aktivan, a nakon razlaza nikad prežaljenih Vlaste Popić Ščapec nije gubio previše vremena i počele su njegove nove glazbene inkarnacije. Prvo kantautorska u projektu Eine, a nedugo zatim i Seine u kojemu mu se pridružio i Dimitrij Petrović, da bi se zadnjh nekoliko godina postava nadopunila i ustalila dovođenjem Vatroslava Živkovića dok negdje u zapećku čuči i čeka svoje nove momente još jedan od Ščapecovih side projekata, litl itali. Seine je svakako na domaćoj sceni poseban bend pogotovo u tom nekom alternativnijem indie diskursu kojemu teži i gotovo uvijek se može prepoznati njihov specifičan izričaj, ne samo po karakterističnom Ščapecovom pjevanju nego i po samo njima prepoznatljivoj strukturi pjesama.
Od alternativnog i distorziranog folk/pop rocka koji smo mogli naći na njihovim počecima do kasnijih glazbenih obogaćenja trip-hop i no-wave elementima uz sporadične kabaretske momente, a Pixiejevske promjene ritma i atonalnost samo su prepoznatljiva nadogradnja. Glazbena, a i općenito životna područja istraživanja gdje Seine crpi svoju inspiraciju vrlo su široka i zadiru u svaki kutak kako sami kažu ‘zvjezdane maglice’.
Novi album “Vreva“ njihov je četvrti, a na svaki novoobjavljeni morali smo čekati po jednu godinu više pa je tako drugi album “22“ objavljen dvije godine nakon prvijenca “Sno sna“ (2017), “Naizust“ je izašao tri godine kasnije, a evo četiri godine nakon njega “Vreva” je tu. Nadam se da sljedeći album nećemo morati čekati dugih pet godina jer Seine je jedan od vrhova domaće alternativne indie scene i nemaju baš previše konkurenata (mislim to u pozitivnom smislu), a jedini otprilike njima sličan đir je Klinika Denisa Kataneca s kojom su Seine u nekoj vrsti bratske veze.
“Vreva“ samo potvrđuje status koji su Seine izgradili sve ove godine, osnovna potka njihova rada je u tome da su se stalno mijenjali, a da su uvijek ostali prepoznatljivi. Album su najavila četiri poprilično različita singla, “Veseli se”, “Gori 2”, “Iskra” i “Plagijat” i oni su nam dali naslutiti da ćemo dobiti neki malo drugačiji Seine od onoga na koji smo navikli, ali oni su nas do sad navikli na drugačije.
Iskreno nisam baš očekivao da će Seine snimiti jedan, mogu tako reći ‘veseliji’ album, barem u odnosu na njihove ostale uratke s obzirom na sve ovo što se u zadnje vrijeme događa na svim stranama svijeta, ali uklopila se “Vreva” jako dobro u ovo proljeće, a vrijeme će pokazati i što će se iz ovog proljeća izroditi. Poetika albuma, a za to je na ovome i na ostalim albumima zadužen sam Ščapec koji slijedi svoju crtu koju iscrtava od svojih početaka, bavi se vlastitom introspekcijom svijeta oko sebe i referencijama na njega. Ne nedostaju ni refleksije na društvene teme iako ih je možda manje nego prije, a kao što im je i glazba koja pulsira od nekih vrlo pitkih do nekih vrlo kaotičnih momenata, isto tako stvari stoje i s lirikom. Jednostavno, uđite u ove pjesme i uživat ćete.
“Vreva” nije koncept kakvi su možda bili neki od prethodnih albuma, ovo je album pjesama poprilično različitih i u formi, i u sadržaju, i u žanru. Ima na ovome albumu i (blagog) post-punka, trip-hopa na koji su nas već navikli, a ima i synth-popa koji će albumu dati možda u današnje vrijeme neophodnu dozu radiofoničnosti. Zvuk albuma je moćan i čvršći nego što su nas do sada navikli na prethodnim radovima, a to svjedoči da su se kao bend već poprilično uigrali što na nastupima, što u studiju.
Ivan kaže da ga već neko vrijeme drži ljubav prema synthu s kojim se igra, a iz te igre nastaju vrlo zanimljive stvari. Na pamet mi pada i jedan album snimljen prije sada već skoro četrdeset pet godina na kojemu su se Idoli ‘zaigrali’ s tadašnjim synthovima i iz te igre izrodio se, kažu, možda i ponajbolji album snimljen na ovim prostorima. Bez namjere o usporedbama kažem samo da se iz igre mogu izroditi vrlo lijepe stvari.
Ivan Ščapec je autor svih stihova, ali za kompletnu sliku koju ovaj album projicira ništa manje zaslužni su Dimitrij Petrović i Vatroslav Živković koji su svojim velikim obolom učinili da ovaj album zvuči ovako kako zvuči, produkcijski odlično zahvaljujući i Milanu Bjelici koji je miksao zvuk dok svakako ne treba zaboraviti ni Marinu Uzelac i Svena Sorića koji su albumu dali i zanimljiv vizual.
Svaka od devet pjesama na albumu odvest će vas na neko drugo mjesto u nekom drugom ritmu i s nekom drugom porukom. Kako je pjesnik rekao “stalna na tom svijetu samo mijena jest“, a Seine se toga drži na svome novom albumu koji donosi promijene ali zadržava svoj prepoznatljivi zvuk i stil i što je najvažnije održava kvalitetu svoje glazbe te drži i dalje ljestvicu vrlo visoko.
Kako sami kažu u završnoj, najdužoj i možda najambicioznijoj pjesmi albuma, “Seoba”, “… nema ništa strašnije od ostanka na istom mjestu…osvrni se, vreva“.
