Nedavno je u kina Cinestar bez neke pompe i pretjeranog (čak nikakvog) medijskog praćenja došao biografski film o Kralju Popa, Michaelu Jacksonu. Istovremeno, nisam niti po inozemnim medijima baš primijetila da je film bio bitno jače popraćen.
Za to mogu biti dva razloga: iako totalni genije, inovator i glazbeni lumen, Michael Jackson je davno prije svoje smrti 2009. prestao biti “voljen” u javnosti, a ako ne u javnosti, onda u medijima. Jasno, radi nekoliko optužbi za pedofiliju. Drugi razlog može biti taj što je film, iako ga potpisuje vrlo kompetentan filmaš Antoine Fuqua (iako je on čudan izbor za režiranje drame, odnosno biografskog filma, jer je prije svega stekao glas kao provjeren redatelj “pouzdanih” akcijskih hitova), “Michael” je, slično poput filma o Freddyju Mercuryju (“Bohemian Rhapsody”) kontrolirano “dijete” obitelji ili suradnika oko naslovne zvijezde koji ni trena nisu ispuštali kontrolu oko filma i filmskog narativa (čitaj: interpretacije biografije) iz ruku.
Ali eto, nevezano kakve je ocjene dobio i koliko nije imao skoro ništa od (prave) promocije, već je ukasirao blizu milijarde dolara zarade, pa si vi mislite. Usprkos tome što su ocjene kriminalno loše (Metascore 39, Rotten Tomatoes 38%), publika je ipak pohrlila u kina, ili ne znajući da neće gledati pravu priču o Jacksonu, barem ne potpunu, ili je pedigre Fuquae donio svoj dio, ili je karizma Kralja Popa ipak prejaka.
Zanimljivo da iako se bavim glazbom, iako sam jako cijenila Jacksona i njegovu glazbu, iako mi je drag Fuqua (bez obzira što ne mislim da je neki uistinu kvalitetan redatelj – previše snima generičkih i “netalasajućih” filmova, ali takvih je milijun redatelja) – prvobitno uopće nisam kanila “Michaela” pogledati u kinu, a pitanje i kad bi konačno došao i na koju streaming platformu. Michaelovu karijeru i život sam pratila u real timeu, bilo je burno i s puno previše informacija za javnost uz pretjeranu prisutnosti u medijima – i to mi je bilo više nego dovoljno.
Prijateljica, mnogo mlađe generacije, je film odgledala i oduševila se. Pretpostavljam da je u pitanju neopterećenost prošlošću i neformiranim mišljenju o Michaelu, i to me navodi da pomislim da je većina one milijarde koja je pogledala film u sličnom mindsetu. Uglavnom, to me navelo da film ipak pogledam. Prvi, vrlo površni komentar mi je bio da je film OK – više me je iznenadio da je bolji nego što sam očekivala, mada to ne znači da je i dobar film. Producenti (familija Jackson) i redatelj Fuqua su u film natrpali izvrsnu Michaelovu glazbu i onda zaista ne možeš omanuti. Uz to da film prati Michaelov život od malena, odrastanje uz oca gnjavatora i siledžiju, ali i sposobnog menadžera, majku glazbeno iznimno nadarenu, ali nesposobnu (ili nezainteresiranu) da brani djecu od oca, te brojnom braćom s kojima je i nastupao i proslavio je inicijalno kao član Jackson 5.
U filmu niti vidimo očev cijeli kompleksni karakter, prikazan je skoro kao karikatura, kao odvratni bauk, što nije neistina, ali nije cijela istina. Jacksonovog oca Joea, Josepha, glumi inače sjajni, u filmu skoro neprepoznatljivi Colman Domingo, u jednoj njemu prilično nedostojnoj ulozi. Niti vidimo majku Katherine, da je talent i glazbenu podlogu primarno ona prenijela djeci – u filmu je vidimo kao samilosnu, ali spužvastu i nesposobnu majku koja samo sjedi i riječima žali djecu kada ih Joe Jackson maltretira. Naročito malog Michaela (kojeg sjajno i uvjerljivo glumi Juliano Valdi).
Taj prvi dio filma pa sve do trenutka kada Michael od straha od nasilnog oca, uz pomoć legendarnog producenta Quincyja Jonesa poskrivečki snima vlastiti solo album – gledatelj ima dojam da će se film razviti u jedan autentičan film, no od toga ništa. Čim krene dio “odraslog” Michaela (prilično solidan Jaafar Jackson, Michaelov nećak), ubrzo je prilično jasno da tu prave istinite priče nema, odnosno nitko je nema petlju ispričati kakva je bila, a ponajmanje Fuqua. Jaafar ima tek bljeskove koji gledatelju govore što bi se od ovog filma dalo napraviti da nema obitelj potpunu kontrolu nad filmom, a Fuqua kao slijepac ispunjava sve što se od njega očekuje.
Film završava ubrzo nakon prikaza nesretnog snimanja oproštajne turneje za Pepsi reklamu The Jacksonsa pri čemu je Michael zaradio ozbiljne ozljede nakon što mu se doslovno zapalila kosa. Nakon što su Jackson 5 (to jest, kasnije pod imenom The Jacksons jer ih više nije bilo 5) s Michaelom odradili zadnji koncert na Victory turneji 1984., Michael je odlučio time raskinuti sve veze s matičnim bendom i/ili primarno, ocem. U to je vrijeme Michael već imao iza sebe dva bitna albuma, “Off the Wall” 1979. koji je najavio veliku karijeru, te legendarni “Thriller” iz 1982. koji je i dan-danas najprodavaniji album u povijesti, a istovremeno jedan od najboljih albuma ikad snimljenih u povijesti glazbe.
Od jako duge minutaže filma i bezbroj izgubljenih/bespotrebnih razvlačenja scena i praznog hoda, dosta je vremena posvećeno tih nekoliko snimanja videospotova, kao što je to bio “Thriller”. I to bi sve bilo sjajno da Fuqua nije odabirao čudne kadrove snimanja, pa ispada da je film o najvećem inovatoru snimanja videospotova ispao teški fuš. Ako je Fuqua igdje podbacio kao režiser to je ovdje u “Michaelu”.
Ono što je još loše u filmu:
– Jaafar je napravio jako solidan posao, totalno skida Jacksonov ples, pjevanje i pokrete, no generalno mu ne uspijeva prenijeti mentalno stanje i emocije, iako ima tih par bljeskova. No, nije Jaafar baš kriv – to je ono peglanje, poliranje i naštimavanje scenarija od strane obitelji i suradnika.
– za film koji se naslanja na odnose s braćom jer 90% filma nastupa upravo s njima – ništa od toga nema u filmu. Michael je s braćom, priča s njima, nastupa, a zapravo oni u filmu nemaju ama baš nikakav odnos, niti je ijedan brat konkretan lik, već samo statist koji je eto poslužio kao lik iza kulisa. Što je teški propust, mada je legitimno pitanje je li to uistinu propust, više bih rekla da je baš sve planski izvedeno. Iz filma saznajemo koliko braće Jackson ima, uz jednu sestru LaToyu, a sve to vrijeme u drugoj polovici filma postoji u obitelji i treća, najmlađa sestra Janet koja je napravila veliku karijeru, skoro kao i brat Michael, samo drugačiju. To ignoriranje jednog bitnog člana obitelji najbolje pokazuje koji (ne)legitimitet ima ova ekipa iza filma. Janet je bila u otvorenom sukobu s ocem i majkom, ali i braćom/sestrom radi povlađivanja ocu i skrivanja stvari pod tepih i obitelj ju je lijepo posve isključila kao da ne postoji. Ergo legitimitet filma.
– besmisleno je da je u filmu dan toliki prostor Michaelovom odvjetniku Johnu Brancu, bez obzira što je uloga dodijeljena odličnom Milesu Telleru (“Top Gun: Maverick”), tako da je na kraju on veći lik i od majke i sve braće. Objašnjenje: on je jedan od koproducenta filma.
– metenje pod tepih većine nezgodnih stvari u obitelji je toliko vidljivo, čak i kada film pokuša otvoreno prikazati Michaelove borbe, od malih nogu, sa samopouzdanjem, a istovremeno rađanjem egotripa (“želim biti najveći na svijetu”). Uz toliko brojnu obitelj Michael je i dalje vrlo usamljena osoba, toliko da nikog od obitelji ne doživljava kao prijatelja, odnosno bliskom osobom, već se najbolje i najemotivnije osjeća uz životinje, ljubimce obične i egzotične koje skuplja u svoj privatni zoološki vrt: ljamu, zmiju, čimpanzu i slično.
– upravo radi lošeg prikaza likova obitelji (osim karikaturalnih oca i majke) nejasno je zašto je tako veliki glazbeni umjetnik i inovator pri svojih 26 godina i dalje uživljen u lik Petra Pana, iako je to čak i moguće pojasniti činjenicom da nikad nije imao normalno djetinjstvo – bio je neiživljen dječak koji se nikad nije igrao osim u svojim snovima.
I tu film zgodno prestaje. Izlaskom narednog albuma “Bad” 1987. i turnejom povodom njega. Prije nego što je Jackson oformio imanje “Neverland” i preselio se (konačno) iz roditeljske kuće u Encinu u svoj vlastiti “brlog”. I prije nego su se počele skupljati optužbe za pedofiliju. Iako film prestaje s događajima 1987. spomena nema o velikoj suradnji Quincyja Jonesa, Lionela Ritchieja i Michaela Jacksona koji su 1985. pokrenuli američku scenu i zvijezde te napravili presedan u američkoj glazbenoj povijesti i uspjeli snimiti humanitarni singl “We Are the World”, pandam britanskom singlu “Do They Now It’s Christmas?” za gladne u Etiopiji. Baš su Lionel i Michael najzaslužniji za taj event i lavinu pomoći koju su tim singlom pokrenuli. U najmanju ruku čudno.
Također scenarij ima toliko nelogičnosti i rupa. Na primjer: Michael silno želi biti samostalan i odbija očevo komandiranje i kontrolu, želi biti samostalan, a istovremeno ne miče iz roditeljske kuće. Koliko god ružno zvučalo, da nije imao takvo vojnički nastrojenog nasilnog oca i da nije usmjeravao prema ocu toliki otpor, vjerojatno i mržnju, a sasvim sigurno inat, pitanje je bi li Michael ikad postao to što je bio u glazbenom smislu kasnije.
I na kraju, opet ništa protiv Jaafara, on je relativno neiskusan glumac s jako lošim scenarijem. Ali cijeli taj dio odraslog Michaela je u velikom postotku posve neuvjerljiv: neuvjerljiv je kada je drag i pokuša biti dobar, neuvjerljiv je kada posjećuje male bolesnike u bolnici, neuvjerljiv je kada oponira ocu. Najuvjerljiviji je kada prenosi svoju bol, usamljenost i nesigurnost. Ali to sve je jako nedovoljno za preko dva sata filma. Srećom pa, identično već spomenutom filmu o Freddyju Mercuryu, film obiluje remek-djelima pop glazbe, te dodatno neponovljivim Jacksonovim plesom “Moonwalkom”. Ukupno je to očito dovoljno da privuče toliku publiku.
Kolaju informacije da ista ekipa sprema i nastavak filma u kojemu bi se trebalo baviti onim škakljivim stvarima iz Michaelovog života. Ako mene pitate, to je čista laž i patka. Ako su ovoliko ispeglali Michaelov “život prije života”, kladim se u što god hoćete da nema šanse da se pozabave svim onim spornim detaljima njegovog života. Osim ako nije plan rehabilitirati lik i djelo Michaela Jacksona uz gomilu u najmanju ruku vrlo upitnih informacija i plasiranjem polučinjenica, a to će biti onda još daleko lošiji film od ovoga. Jer Fuqua neće odjednom postati redatelj koji talasa, niti koji će iznenada dobiti muda. Jer zapravo za kvalitetu filma uopće nije bitno je li Michael uistinu bio pedofil ili nije – to ionako nitko nikad neće niti javno priznati. Dobit ćemo neku žbrljotinu od verzije koju uistinu ne želimo gledati, pogotovo ako Michael zapravo i nije bio kriv.