“Heart of the Beast” je posljednji film multitalentiranog filmaša i glumca Brada Pitta koji smo gledali u Cinestaru pod naslovom “Srce zvijeri”. Nakon kratkog izbivanja film se vratio u regularno prikazivanje pa ukoliko ga niste pogledali – svakako preporučamo. Film je doslovno za sve: oba spola svih uzrasta, ljubitelje prirode i životinja, ljubitelje/ice Brada Pitta, te ljubitelje uzbudljive i opasne akcije. Ako to nije dobra preporuka, onda ne znam što jest.
Nema u filmu skoro nikog drugog nego Brada Pitta kao odsluženog ratnog heroja Jamesa Belmonta i njegovog vjernog pratitelja, također ratnog heroja, psa Odina. Da ne griješim dušu, pojavljuje se i u maloj, ali vrlo dojmljivoj ulozi u nekoliko izvrsnih scena početkom filma koje ga jako dižu, Oscarovac J.K. Simmons. I još na kraju filma se u dva-tri kadra pojavljuje Anna Lambe – ali Pitt & Odin – to vam je cijeli film. I mnogo prirode i divljih životinja. I jedan avion (srušeni). Odina “glume” ni manje ni više nego čak četiri psa, kako saznajemo: Uber, Seeka, Hondo i Ryker. Eto vam jake glumačke ekipe! :)
Ukratko sadržaj: ratni veterani specijalnih jedinica James Belmot i njegov pas Odin su u mirovini i putuju malim avionom u divljinu Aljaske (dio filma jako podsjeća na “Zov divljine” iz 2020. (“Call of the Wild”) s Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi, a prema predlošku čuvene knjige Jacka Londona). Na nesreću avion se raspadne, Odin izleti iz njega prije nego se mali dvomotorac sruši u ledeno jezero zajedno s teško ozlijeđenim Belmontom. Nakon toga je film grčevita borba za život i jednog i drugog, kao i očajničko međusobno traženje.
Film je uistinu odličan uz manje nedostatke: možda malo predvidljiva priča, predvidljiviji, ali dobar CGI (prepoznatljiv nekoliko puta gdje se nekoliko stvarnih životinja poput Odina susreće sa CGI-jevima, pa malo pažljivije oko vidi razlike – nekima će to smetati, a nekima uopće ne).
Također, nisam sigurna u neka od rješenja preživljavanja koje je “Heart of the Beast” ponudio (a film je zapravo film o preživljavanju, ali primarno o odnosu čovjeka, životinja i prirode) – odnosno koje Belmont ima u malom prstu, da su uistinu realna – no na to pitanje može odgovoriti samo netko tko se s tim i profesionalno bavi. Ostalima može proći, čak i ako nije realno. Obratite pažnju na nekoliko scena gdje se mali dvomotorac u kojem su letjeli Belmont i Odin sruši u ledeno jezero, a teško ranjeni i onesviješteni Belmont nakon podužeg vremena “dolazi k sebi” i ispliva na obalu. No to nije sve: kratko nakon nesreće on opet zaranja nekoliko puta do potopljenog aviona spašavajući opremu…
To je zapravo i sve što imam reći kao kritiku filma, ako je to uopće neka kritika (jer možda je to nategnuto i moguće).
Neki kažu da je kraj “cmoljav” i previše sentimentalan. Osobno nalazim da je taj komentar beskrajno smiješan. Kako može biti kraj nesentimentalan (sad ide spoiler alert!), ako na kraju filma jedan od dvojice pogiba, a drugi ne zna kako će skončati? Plus da drugi beskrajno tuguje za prvim. To su realne ljudske (i pseće) emocije koje kada su u jednadžbi prijateljstvo, odanost, privrženost i ljubav ne možeš iznulirati samo zato da kraj ne bude “presentimentalan”. No, osim kraja, većina filma je ozbiljna akcija, scene borbi s vukovima i medvjedom su uistinu i zastrašujuće i izvrsno koreografirane akcije. Ima i onih mirnih “buddy-buddy” scena, kao i već gore spomenutih par scena s ostarjelim kopačem zlata, avanturistom Watkinsonom (J.K. Simmons).
David Ayer je napravio izvrstan posao s režijom, vodi film, pseće glume i Pitta savršeno. S Pittom je već surađivao na “Fury” (2014.) a taj film smatram jednim od boljih ratnih ikada, što sam dovoljno rekla o Ayeru, mada “Suicide Squad” nije bio na toj razini, ali sam mišljenja da Ayeru bolje leže ozbiljniji filmovi.
Scenografija, fotografija/kamera je u “Heart of the Beast” naprosto savršena (sjajni Mauro Fiore). Možete slobodno (ako možete, jel?) zanemariti i Pitta i Odina i samo sat i 40 min gledati prirodu i razmišljati kako otići tamo (a da recimo tamo nema medvjeda i vukova). Moram spomenuti i sjajnu glazbu od relativno nerazvikanog skladatelja Jareda Michaels Frya koja tako dobro paše u film, nenametljivo, a istovremeno dojmljivo.
I na kraju – Brad Pitt. Možete reći o njemu što god hoćete, ali čega god se on dotakne, bilo kao producent, glumac ili nešto drugo – to je u 90 % slučajeva najmanje vrlo dobro, da ne kažem odlično. Oni koji gledaju odjavne špice znaju da se često vidi njegovo ime, a da nisi imao pojma da je Brad Pitt ikako bio uključem u taj neki film jer u njemu ne glumi ili nije promotivno vezan. I uvIjek me uspije iznenaditi s “wow” efektom.
Film se već opasno bliži zaradi od 200 milijuna dolara na uloženih cca 80 i zaslužuje svaki cent koji mu se vrati. Osobno već vidim da će mi ovaj film bit favorit u odnosu čovjek-pas, uz nezaobilazan “Dog” (“Pas) iz 2022. s izvrsnim Channingom Tatumom, kojeg gledam svaki put kada se negdje reprizira (ne brojim više).
Foto: Paramount Pictures
