Redatelj Igor Mirković kolažirani plakat za dokumentarac Sretno dijete (2003.) poosobljuje svojim portretom kao svjedoka Novog vala u mladosti, na prsima i nad srcem drži napis „mlad i vječan“.
Mladenački Rausch sedamdesetih i osamdesetih već je ostavio iza sebe kada je snimao ovaj film o glazbenim herojima svoje adolescencije i fragmentu vremena danas pod okriljem kulturne i glazbene mitologije. Novi val, reći će mnogi, danas se romantizira, ali paljenje radija i dalje će potvrditi vječnost pjesama i znat će ih i generacije rođene debelo nakon njegova svršetka dok nam se teško pak prisjetiti deset naslova iz zadnjih deset godina.
Film čovjeka koji se sjeća trenutka kada mu je kultura prvi put obećala da život može imati oblik nakon dvadesetak godina vraća se, njegovim riječima, „na mjesto zločina“, u zagrebački Studentski centar gdje je 2004. premijerno prikazan, odakle je postao i najgledaniji film godine, a čiji soundtrack mahom znaju i oni rođeni te godine. Najpreciznije ga sažima opis ZagrebDoxa kao „glazbeni dokumentarac o najboljem i najplodnijem razdoblju jugoslavenske rock scene, vremenu s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, Igor Mirković zamislio je i ostvario kao nostalgično poluautobiografsko istraživanje vlastite adolescencije, na koju je najveći utjecaj imala onodobna glazbena eksplozija“.
Sretno dijete, višeznačna referenca na istoimenu pjesmu Prljavaca, vraća se u Studentski centar u trenutku kad se hrvatsko društvo opet intenzivno spori oko glazbe, identiteta, povijesti i javnog prostora. Čini li Vam se danas film manje kao nostalgična priča o Novom valu, a možda više kao dijagnoza onoga što smo u međuvremenu izgubili?
To je povratak na mjesto zločina, na razne načine. Kao srednjoškolci, sate i dane smo sjedili pred Centrom, kako smo tada zvali one klupice ispred menze. Tamo sam prvi put gledao Azru, mislim čak i Film, i nebrojene druge bendove koji su pomalo izblijedili u kolektivnom sjećanju. Onda smo tamo snimali završnu scenu filma Sretno dijete, otvaranje izložbe fotografija novovalnih likova. I na kraju, trodnevna zagrebačka premijera našeg dokumentarca bila je u kinu SC. A što se tiče dijagnoza, mislim da sam kriva osoba da interpretiram smisao i značenja. Prepustio bih to gledateljima.
Kad ste snimali film, Novi val već je bio prošlost. Dvadeset i tri godine kasnije i sam je film postao dio kulturne prošlosti. Što se dogodi s dokumentarcem koji je nastao kao sjećanje, a onda i sam postane predmet sjećanja?
Puno je godina prošlo, naravno, ali svako toliko ga se netko sjeti. Redovito nekoliko puta godišnje odgovaram na upite za projekcije, ponajviše u drugim zemljama. Nisu to neka glamurozna događanja, često su to klubovi, male filmske večeri, ali Sretno dijete živi. Kako smo ga radili u gerilskim uvjetima, da nam je netko tada rekao da će dvadeset i kusur godina kasnije i dalje biti živ i prisutan – zvučalo bi to kao luda, nevjerojatna bajka. Tako je sama činjenica da je Sretno dijete ‘predmet sjećanja’ sama po sebi super. Rijetki filmovi imaju tu sreću.
Film je često opisivan kao nostalgičan, ali nostalgija zna biti i opasna: može otvarati prošlost, ali je može i uljepšavati. Gdje ste tijekom rada povukli granicu između nježnosti prema vlastitoj mladosti i odgovornosti prema glazbeno-kulturnoj povijesti?
Često sam govorio da je Sretno dijete ljubavni film. Pokušao sam ispričati priču iz perspektive klinca koji je tek izletio iz gnijezda i divi se velikom svijetu oko sebe. Ne samo da nisam pokušavao pričati objektivne istine nego sam svjesno zaobilazio sve pokušaje da racionalna tumačenja pokvare taj zaljubljeni ton filma. Upravo zato u filmu nemam glazbenih kritičara: ne zato što ih ne volim ili sam ih zaboravio nego nisam htio da njihovo kontekstualiziranje pokvari čistu emociju koju sam htio pobuditi. Prvo poglavlje knjige Sretno dijete nosi naslov: „Ovo nije rock enciklopedija“. Nekoliko se aktera malo ljutilo na moje interpretacije, jednostavno zato što su oni to gledali svojim zrelijim očima, a ja sam bio totalni klinac. Htio sam izgraditi mali spomenik herojima moje mladosti, ali i tom divnom periodu u životu kada si pun novih spoznaja i optimizma. Ta klinačka zanesenost ne traje duže od nekoliko mjeseci, poslije polako grubimo i gubimo naivnost, ali zbog te kratke životne faze vrijedi živjeti.
U filmu postoji Vaša osobna pozicija: niste neutralni arhivist nego akter koji je tom svijetu pripadao kao fan, klinac, promatrač. Je li Vam ta subjektivnost bila oslobađajuća pri snimanju ili ste se od nje morali braniti?
Nisam bio sretan zbog toga. Bila je to vrlo rizična odluka, naravno da su je mogli tumačiti kao razmetljivost, pogotovo ako se zna da sam bio sam nebitni klinac-fan. Ali kako sam mjesecima radio pripremne intervjue sa svim mogućim akterima, zaključio sam da su njihova sjećanja uglavnom oskudna. Prebrz im je bio život, previše atrakcija, ludih svirki, tuluma, putovanja… pa se od previše svega skoro sve zaboravio. Da citiram jednu izreku koju sam nedavno čuo: „tko se sjeća osamdesetih, nije ih temeljito živio“. E, a kako je meni to sve bilo novo i impresivno, moja su sjećanja bila življa od njihovih. I tada sam odlučio da ću priču strukturirati kroz autobiografski film.
“Kako se dogodilo da sam samoga sebe pretvorio u protagonista filma? Prvotna namjena bila mi je da to bude netko od glazbenika, ali sam pripremajući film shvatio da se oni uglavnom vrlo malo sjećaju. Kad je ludilo krenulo, uglavnom im se sve slijepilo u jedan dugi, dugi tulum, čije detalje nisu zapamtili. Ili kako veli jedna naknadna izreka: tko se sjeća osamdesetih, nije ih dovoljno živio. A ja sam tada bio klinac u prvim redovima pred pozornicom i sjećao sam se puno više od mojih heroja, pa sam tako na kraju kameru okrenuo prema sebi.” – Igor Mirković
Branimir Johnny Štulić nije sudjelovao u filmu, premda je Azra nezaobilazna za priču o Novom valu. Kako se režirao film o sada već (pop)kulturnoj epohi u kojoj je jedna od ključnih figura istodobno sveprisutna i fizički odsutna?
Štulić je odabrao svoj put i svoju poziciju i to treba poštivati. Meni se pak s redateljske strane svidjelo da u filmu postoji taj jedan mitski heroj kojeg svi idealiziraju, a njega nema. Činilo mi se da se u tome skriva i neka mala metafora. U svakom slučaju, Štuliću sam višekratno nudio da se uključi, ali sam od početka znao da se to posve sigurno neće dogoditi.
Kada razgovarate s glazbenicima koji govore o vlastitoj mladosti oni više nisu isti pojedinci/glazbenici koji su stajali na pozornici osamdesetih. Kako ste kao dokumentarist uspjeli razlučiti sjećanje od naknadno izgrađene legende?
Srđan Sacher mi je rekao „nema ništa groznije od starih rockera koji se sjećaju vlastite mladosti“ i zato nije htio pred naše kamere, premda smo divno razgovarali off the record. Ja sam se trudio pokazati ih točno onakvima kakvi su bili u trenutku snimanja: neki od njih bili su poslovni ljudi, neki i dalje glazbenici, neki građanski sređeni, neki i dalje razbarušeni i buntovni. Nisam ih pokušavao prikazati kao zaigrane klince, što su bili u vrijeme najveće slave nego kao ljude srednjih godina s različitim životnim sudbinama. Zbog svega što je uslijedilo poslije, neki od njih teško mogu imati moje simpatije, ali to sam u filmu namjerno izbjegavao. Ponavljam, cilj mi je bio napraviti ljubavni film.
Vaša knjiga kasnije je povezana i s imaginacijom serije „Crno-bijeli svijet”, posebice kroz lik Žaca. Je li Vam neobično gledati kako se vlastito sjećanje prvo pretvori u dokumentarac, zatim u knjigu, pa posredno i u igranu televizijsku nostalgiju?
Malo je. No odat ću tajnu: gotovo nikada ne gledam svoje filmove nakon što sam ih završio. Sretno dijete nisam gledao… pa valjda nikada u cijelosti, nakon posljednjih emitiranja na TV-u. Možda se time nesvjesno branim da u filmovima gledam ono što je suviše osobno, jer svaki je film na kraju osoban. A što se tiče Žaca – to je kreacija Gorana Kulenovića. On je napravio lik koji prokleto podsjeća na moj autoportret iz knjige Sretno dijete. Kad smo pisali scenarije, to mi je olakšavalo snalaženje, jer sam točno znao koje je godine Žac krenuo u gimnaziju, kada na regrutaciju, JNA… Imam kutiju starih pisama iz tih godina, prije svake nove sezone iznova sam ih čitao kako bih se mentalno vratio u vrijeme koje rekonstruiramo. Tako da je ponešto iz tih pisama prešlo u scenarije, bilo kao rekonstruirani događaj, bilo kao emocija.
Mislite li da današnje mlade generacije uopće mogu razumjeti Novi val izvan nostalgije svojih roditelja i okoline kao stvaran model kulturne pobune, samostalnosti i stvaranja prostora mimo institucija?
Nikako ne bih htio govoriti u ime mladih generacija. Ali da ne izbjegnem odgovor, reći ću kako je u vrijeme stvaranja filma Novi val bio potpuno marginaliziran. Te se pjesme nigdje nisu mogle čuti, niti na radiju niti u javnom prostoru. Nostalgija za osamdesetima nije postojala ni u tragovima. Kako bih se pripremio za film, išao sam kod pokojnog maga Dražena Vrdoljaka i preslušavali bismo stare ploče, da bih se uopće sjetio čega na njima svega ima. Nakon doista velikog uspjeha filma, krenulo je to ludilo s osamdesetima, sjećam se da je dan nakon premijere Radio 101 cijelo jutro puštao domaći novi val, što je bilo nezapamćeno. Hoću reći: dobrim dijelom smo kumovali da se nostalgija za tom scenom provlači još do danas, na čemu bih se mladim generacijama ispričao jer za njih to mora biti pretjerano. Danas uglavnom slušam noviju muziku, što bih savjetovao i njima. Toliko je dobre glazbe na svijetu, šteta je ostati zakopan u prošlom vremenu, koliko god ono dobro i važno bilo.
Kad se 15. svibnja ugase svjetla u Kinu SC, biste li voljeli da publika Sretno dijete gleda kao podsjetnik na bogatiju prošlost ili kao motivaciju: jer ako je jedna generacija mogla stvoriti svoj novi val u sivilu kasnog socijalizma, zašto današnja ne bi mogla stvoriti svoj u sivilu kasnog kapitalizma?
Od tog sam filma dobio sve što sam mogao, više negoli sam se ikada mogao nadati. Zato već dugo ne osluškujem što ljudi o njemu misle i kako ga primaju. Ipak, zanima me ovo u SC-u, zato što je to skupno gledanje na velikom platnu, a to nam se već dugo nije dogodilo. I vjerovali ili ne – doista nemam nikakav osjećaj koliko će nas se skupiti niti kako će to sve skupa biti. Nadam se da će nas biti dovoljno da se poslije projekcije zaletimo do Krivog.
Projekt „Zagreb – filmski grad” kao ekstenzija festivala Cinehill (odnosno ranije Motovun film festivala) vraća filmove na autentične lokacije snimanja prikazivanih naslova. Što Vama znači to što se Sretno dijete ponovno prikazuje u Studentskom centru?
Isto kao što sam se u filmu ugura među aktere novovalne scene i od sebe napravio lik, tako sam se u ovaj projekt ušvercao malo preko veze. Premda je autorica ciklusa Zagreb – filmski grad naša kreativna direktorica Milena Zajović, ipak sam i sam sudjelovao u njegovom kreiranju, pa nisam sasvim siguran koliko je pristojno da prikazujemo moj film. Ali kako je on od svojeg prvog do zadnjeg kadra posveta Zagrebu i jednoj njegovoj generaciji, nekako mislim da ljudi neće zamjeriti. A sam projekt super ide: nedavno smo prikazivali Vlak u snjegu na mjestu njegova snimanja, na Glavnom kolodvoru, skupilo se baš puno ljudi, koji su na kraju zajedno pljeskali u ritmu i pjevali ‘kad se male ruke slože’. Želimo da Zagreb bude što više svjestan svoje kinematografske prošlosti i zato nam svaka uspjela projekcija puno znači.