Dragan Ambrozić: “Novi val je dao omladini po prvi put priliku da sama kontrolira svoje vrijeme i što radi u njemu”
Dragan Ambrozić, glazbeni kritičar, publicist, koncertni organizator i čovjek koji stoji iza još štošta toga što je oblikovalo i glazbenu i kritičarsku, da ne kažem novinarsku scenu od kraja osamdesetih naovamo u cijeloj regiji, pogotovo Srbiji, odnedavno je kolumnist portala Music Box.
U svojoj prvoj seriji kolumni govorio je o pjesmama iz razdoblja s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih koje su tada isplivale iznad, odaslale važnu poruku i danas su podsjetnik jednog revolucionarnog toka svijeti nacije koja je bila na rubu, kreativnom, kulturnom i bilo kojem trećem. Dio nacije uspio se odvažiti i stvoriti pravi kulturološki pokret koji se čuo puno dalje od tadašnje Jugoslavije. I o kojom se itekako pisalo. Vani je taj pokret nazvan new wave, koji je ubrzo postao i glazbeni žanr, a kod nas novi val.
Buldožer, Azra, Pankrti, Šarlo akrobata, Film, Idoli, Haustor, Električni orgazam, Termiti, Metak, Katarina II, Disciplina kičme, Prljavo kazalište i Radnička kontrola bili su dio Ambrozićeve kolumne koja se, kako kaže, čitala od Ljubljane do Skoplja. Je li uspjela u svome naumu i koji je točno bio cilj kolumne i zašto baš pjesme, a ne albumi – saznajemo u ekskluzivnom razgovoru s Draganom Ambrozićem.
Foto: Dalibor M. Danilović
Proteklih 15 mjeseci ekskluzivno za Music Box govorio si o pjesmama, i to iz razdoblja od 1977. do 1984. godine, u vrijeme punka i novog vala, a koje su i dalje aktualne i ostavile su neizbrisiv trag na tadašnju publiku. Prije svega moram te pitati koja ti je bila nit vodilja za sastavljanje popisa pjesama, odnosno zašto si se baš odlučio na ove o kojima si pisao? Jer moram priznati da je jedan veći broj za širu publiku možda neočekivan, ali itekako argumentirano zaslužuje svoje mjesto.
“Prije svega, moram reći da sam i prije početka znao da se ovakav tekst piše samo jednom. Za mene je to bilo iskustvo nošenja s tumačenjem što je značila moja vlastita kultura i koji je njen konačni smisao i važnost u povijesnoj perspektivi. Bio sam vrlo svjestan da o ‘novom talasu’ postoji uglavnom usmena mitologija i raštrkana svjedočanstva iznesena u kameru ili mikrofon, bez ozbiljnih sveobuhvatnih analiza. Veću težinu imaju zapravo samo jedna knjiga (‘Bunt dece socijalizma’ Dušana Vesića, s čijim zaključcima se inače manje ili više ne slažem) i dva dobra dokumentarca (‘Sretno dijete’ Igora Mirkovića i ‘Novi val – 40 godina nakon’ Nikole Kneževića).
Izbor je nastao tako što sam se sjećao onih pjesama što su me pogodile, dok sam ih slušao u to vrijeme. Znao sam koje su to stvari oduvijek. Kad se jednom sretneš s pjesmom koja te promijeni, onda te ona stalno prati. Osim toga, kad sam poredao prvi popis, shvatio sam da one same po sebi pričaju priču. Svaka je bila poseban segment cijele velike ‘novotalasne’ storije.
Tek kad sam sve stavio u jedan logičan niz, postalo je jasno koliko je velika promjena s njima nastupila, kroz koju smo pronašli sebe. Kad sam počeo pisati tu priču iz više dijelova, htio sam da svaka pjesma osvijetli jedan aspekt ‘novog talasa’, odnosno da precizno odaberem one koje su otvarale tada aktualne probleme, i davale odgovor na njih. Ako bih uspio točno napisati kako je to bilo iz vizure onog vremena, znao sam da bih ponudio pun osjećaj ljudima koji nisu bili tamo, i tako objasnio što se sve događalo u ‘novom talasu’. Teza je, naravno, da je u pitanju bila kulturna revolucija, koja je otvorila put u budućnost za sve nas koji smo bili u Jugoslaviji.
Svaka pjesma je zapravo zabilježila ‘novotalasni’ pogled na neku konkretnu temu, jer svaka grupa je na taj način dala svoj autentičan doprinos. Prava umjetnost je bila identificirati najvažnije grupe i najbolje pjesme koje su pričale zajedničku priču čitavog ‘new wavea’. Znao sam da ću jedino tako iščupati smisao cijelog ‘pokreta’ i na taj način ga sačuvati od legendi i zaborava. Samo ako bih slijedio tu logiku, imao bih šansu da spasim i objasnim onu tanku liniju ‘novotalasne’ revolucionarnosti koja se protezala u našem društvu tih par godina. Neki su spremni biti naknadno pametni i cijelu priču svesti na tinejdžersko buntovništvo, na nešto što je dio nečijeg naivnog odrastanja – ali nije tako bilo. ‘Novi talas’ je stvarno sadržavao elemente društvene pobune i ozbiljnog kršenja pravila, i to s dotad neviđenom masovnošću. Element samokreirane zabave bio je samo prateći dio cijelog zbivanja – čak i on je iritirao starije, jer je ispadao iz već isplaniranih i kontroliranih tokova festivalske zabavne glazbe, ‘Bijelo dugme rocka’ ili ‘Zdravko Čolić popa’.
‘Novi talas’ je zaista kao talas prekrio urbanu Jugoslaviju, dajući omladini po prvi put, poslije ranih dana rokenrola, priliku da sama kontrolira svoje vrijeme i što radi u njemu. Konačno, želio sam napisati ‘novotalasni’ tekst koji ‘novi talas’ objašnjava s ‘novotalasnih’ pozicija. Bez suvišne nostalgije, kojoj nema mjesta, jer mnoge od tih pjesama i danas imaju svoju oštricu i zvuče aktualno… što je najuzbudljivije otkriće, koje svatko može sam načiniti. Pravi izazov je bio odgovoriti na pitanje zašto su one još uvijek aktualne – a jasno je zašto… Problemi o kojima govore nisu nestali i još uvijek nas prate. Mladima nitko to neće reći, ali ono s čim se oni danas suočavaju – već je viđeno, i postoji jezik pobune koji im može pomoći da nađu svoj put, bez nepotrebnog kopiranja.”
Zašto je ovo razdoblje bilo posebno važno za povijest glazbe tadašnje Jugoslavije?
“Tad je rokenrol postao novo sredstvo da se opiše stvarnost, onakva kakva je bila, i time se pretvorio u autentični dio naše kulture – kao da je odjednom dobio novi smisao postojanja. Nije ni čudo da je baš zato naš new wave postao i socijalno osviješten, o čemu nikad nije dovoljno toga napisano – čini se sasvim namjerno. Prije tog vremena, rokenrol je bio skoro potpuno slijep za društvene okolnosti u kojima se odvijao. Poslije toga, to više nije mogao.”
Zašto je potrebno govoriti o pjesmama, a ne samo o albumima?
“Svi pamte pjesme. Da, albumi su posebno važni i u ono vrijeme smo ih mnogo slušali, ali komprimirano iskustvo i emociju koju nam donose te 3 minute pop pjesme – nikad ne zaboravljamo. One su direktne, kao himne. Ove koje sam odabrao, sadržavale su estetski i etički program ne samo tih bendova, nego svih nas – tada su muzičari i publika praktično bili jedno. U njima je sadržano iskustvo cijele generacije.”
Jesu li današnje generacije svjesne što su ove pjesme značile tadašnjoj generaciji?
“Neke od njih su preživjele u vidu stalnog programa svih zabava s domaćom muzikom. To je naša kultura u svom najboljem izdanju, čak i danas izaziva respekt. Naravno, mlada generacija mora održavati određenu distancu od tih zbivanja, ali ne smije ih zaboraviti. Tome je posvećen ovaj tekst – da se onima koji dolaze dâ neki putokaz i ostavi neki vodič kroz iskustvo ‘novog talasa’, jer je ono pokazatelj da umjetnost i društvena promjena mogu ići zajedno. Mi smo to vidjeli, i to kod nas.”
Činjenica da su sve te pjesme nastajale u razdoblju kada se možda i nije moglo u potpunosti pjevati protiv sistema, protiv svega onoga što je smetalo tadašnjoj mladoj generaciji koja je zbog nekoga ili nečega takoreći na silu išla prema ivic, dovoljno govori o njihovom značaju. Što misliš da je ključno za to što je glazba pružila jedan svojevrstan otpor?
“Nije bilo drugog sredstva otpora. Kad smo osvojili muziku i kad se ona konačno otela kontroli, znali smo da možemo ići i dalje od toga. Kroz ‘novi talas’ smo osvojili i novi kulturni identitet i izrazili svoj pogled na svijet, mimo propisanih pravila. On je postao autonoman u odnosu na politiku koja se događala oko nas. ‘Novi talas’ je tako dao temelj alternativnom rocku i civilnim društvenim pokretima osamdesetih u SFRJ. Danas, kad se se kultura osporavanja obezvrijeđuje na svakom koraku, i te kako je važno da se podsjetimo kako smo nekad mogli dovesti u pitanje sve i svakoga. Sumnjati u ponuđena, gotova rješenja, biti skeptik – stvar je građanske svijesti, dobrog ukusa i naposlijetku zdravog razuma… sve je to danas zbrisano, kao da je netko u međuvremenu izveo neprimjetnu kontra-revoluciju. Skoro sigurno i jest.”
Pjesme o kojima si pisao su pjesme o odrastanju. Da su nastajale u današnjem vremenu, bi li naišle na identično odobravanje, odnosno da li bismo ih i sada mogli nazvati pjesmama odrastanja?
“‘Novi talas’ je dio kulture i odrastanja milijuna. Ali, ne vjerujem da su takve pjesme danas moguće. Jednostavno nisu potrebne. One su samo podsjetnik, sačuvana ljudska iskustva, u formi sličnoj dobroj književnosti. Danas su problemi drugačiji i potrebne su drugačije pjesme.”
Foto: Dalibor M. Danilović
Ključna je rečenica koju si zapisao prije svake kolumne na Music Boxu, a to je kako je ova glazba pokazala da može biti nešto puno više od zabave. Je li to i današnji problem, to što je glazba dobila taj jedan ključni zabavni faktor s ciljem isključivo komercijalizacije? Možemo li reći da je današnja glazba nešto što opisuje kakvim životom živimo?
“Veliki dio današnje muzike više nije ni ono što su nekad zvali ‘lake note’, nego ‘prelake note’: ona se pravi da bi bila dio ugođaja, ambijenta, stvorila raspoloženje – drugim riječima, da bi bila dio općeg komfora, za kog smo platili. To je potpuno suprotno svemu onom iza čega je stajao ‘novi talas’.”
Zanimljivo je bilo vidjeti da si tijekom kolumne uspio doći do nekih ljudi do kojih se danas može dosta teško doći, pa smo tako imali i ekskluzivne izjave nekih članova bendova i autora. Tu posebno izdvajam legendarnog Marka Brecelja, koji je nažalost samo nekoliko dana kasnije i preminuo. Čini mi se da su ove izjave bile ključne kako bi mogli iz prve ruke saznati istinski smisao nastajanja određenih stihova i pjesama u kontekstu tadašnjeg vremena?
“Trudio sam se da dođem do aktera i nisam uvijek uspijevao – možda ću jednom stići dopuniti ponešto. Mislim da je to povijesna odgovornost, jer bez svjedočenja stvaratelja, nećemo biti u prilici shvatiti kako su ta djela nastajala. Tužno je bilo dopisivati se s Breceljem. Znao sam da je već bolestan i bio sam sretan što je uopće nešto sročio. Ipak je bilo iznenađenje kad je otišao, svega nekoliko dana kasnije. Ta tragedija me samo natjerala da pokušam doći i do svih ostalih.”
Možemo se zadržati kod Buldožera kao benda ili kao koncepta koji je snažno odjeknuo Jugoslavijom i stvorio preduvjete za nešto što će se kasnije nazvati punk i novi val. I što bi se reklo, pljunuli su istini u oči. Je li ikada itko na našem području imao potencijala da bude neki novi Buldožer? Ili neki novi Šarlo akrobata? Sasvim svejedno.
“Ne, nije bilo ni potrebno. ‘Novi talas’ je bio nulta točka, od koje je krenuo normalan razvoj progresivne muzičke scene. Nije više bilo potrebno načiniti rez i krenuti od početka. Svi duguju ponešto toj nultoj točki, ali ne možete ponoviti revoluciju.”
Lijepo si zaključio na kraju zadnje kolumne, kada si pisao o Disciplini kičme: “Postoji nešto umirujuće u činjenici što znaš da se neko nekad mučio na isti način kao i ti danas, postoji nešto relaksirajuće u tome kad shvataš da nastavljaš da se nosiš sa istim problemima na ovim prostorima kao i neko pre tebe. Možda ćeš ih ti i rešiti, sad kad ukapiraš šta se sve prethodno već dešavalo.” Znači li to da su problemi rješiva stvar ili da su oni sasvim prirodna stvar našeg života, ali će svima nama biti lakše ako ih znamo kontrolirati, odnosno da pokažemo jednu vrstu otpora koji će dati jasno do znanja kako nismo baš idioti kakvima nas neki smatraju?
“Iskreno, mislim da je osnovna poruka ‘novog talasa’ bila da treba biti svoj. Ta poruka je kao ona poruka u boci, ostavljena da plovi kako je nose morske struje. Tad je to bilo teško, ali teško je i danas. Ako ste u stanju shvatiti tu poruku, onda ste je vrijedni i pomoći će vam. Inače, uvijek zamišljam da sve što pišem – pišem za jednu čitateljicu iz budućnosti. Imat će težak zadatak povezati stvari, pa sam joj ovim htio malo olakšati da shvati smisao. (smijeh).”
“Držani smo predugo i namerno u mraku. Da ne bismo nikad saznali šta se sprema”, napisao si analizirajući pjesmu “Geto” Katarine II. Je li novi val upravo bio taj izlazak iz mraka? I je li taj izlazak trajao zapravo onoliko koliko je trajao i novi val?
“Ništa nije ostalo isto poslije ‘novog talasa’. To je očigledno kad slušaš rock muziku iz ovih krajeva prije i poslije tog perioda. Nove grupe, sve do danas, pokušavaju biti na toj moralnoj visini.”
Imam dojam da je nekada bilo više odlučnosti, smisla, ali i istine i iskrenosti, a da je danas pronalazimo u tragovima. Jesmo li se probudili iz sna? Ili će nam trebati neka unikatna sila, poput one iz spomenutog perioda s početka intervjua koja je opasno prodrmala do tada nesrušive zidove i stavila znak uskličnika na kraju svake rečenice?
“Ta sila je – muka. Muka je onda tjerala ljude da rade to što rade, odnosno da se dohvate električnih gitara. Jedino su tako mogli reći nešto o sebi. Danas su vjerojatno negdje na internetu i rade nešto drugo da bi se izrazili. Rade ono što razriješava današnju muku, koja god da je ona. Muzika više nema taj značaj kojeg je nekad imala, danas mladi ljudi ne grade svoj identitet oko nje. Nekad je bilo presudno što slušaš, danas se to mijenja iz dana u dan, i nije toliko važno. Najveći problem je što se oslonac traži u nekim drugim, vanjskim stvarima, a ne u unutrašnjem doživljaju – a ja jako vjerujem da nas slušanje ovih pjesama vraća samima sebi.”
Jesu li tebi stizale reakcije na ovu kolumnu dok si je pisao, odnosno jesi li kolumnom uspio učiniti ono što si i naumio, da se i danas priča o ovim pjesmama?
“Hvala na ovom pitanju. Najiskrenije: mislio sam da nitko neće primijetiti moj mali napor. Pisao sam da bih se obračunao sam sa sobom i vidio gdje sam danas. Htio sam da sve preslušam još jednom, i bio sam spreman raskrstiti s iluzijama da se tad dogodilo nešto izuzetno – štoviše, bio sam spreman da s današnjim slušalačkim iskustvom prihvatim čak i to da ‘novi talas’ možda i nije bio neko muzičko dostignuće. Srećom, ispalo je suprotno, te me je moje ponovno slušanje starih pjesama koje sam volio, natjeralo da sjednem i iz mjeseca u mjesec objasnim sebi zašto ih i sad volim, jednu po jednu. S vremenom sam shvatio da se kolumna čita od Ljubljane do Skoplja, i da su reakcije nevjerojatno povoljne. Najdraže mi je, naravno, to što su kolege s kojim sam pravio magazin Ritam smatrale da sam na nivou zadatka, i što moja žena, poznata kritičarka Zorica Kojić, nije imala mnogo primjedbi, a ona je sve čitala prva. Bez njene podrške bih se mnogo teže izborio sa svim dilemama.”
Foto: Dalibor M. Danilović
Što bi s ovog mjesta htio poručiti, a da još nisi istaknuo u svojim kolumnama? Da parafraziram pjesme iz kolumne, kako na posljednjoj stanici uhvatiti tramvaj za dalje, kako doći do barem jednog “parčeta slobodnog neba” i sasjeći tu žicu koja je okovala naše ideale kako bi vratili svo ono nestalo vrijeme?
“Jako sam zahvalan što sam uopće dobio priliku da pišem o ovoj temi i hvala tebi osobno na ovom angažmanu. Prihvatio sam prijedlog za kolumnu između ostalog zato što je došao sa specijaliziranog muzičkog portala. Nekako sam tu najviše svoj na svom. Pišem tekstove o muzici od 1986. godine i uređivao sam razne medije i sâm, ali u posljednje vrijeme uglavnom objavljujem u izdanjima u kojima je politika u prvom planu (Vreme, Nova). Drugačije je kad pišeš između vijesti o inflaciji, pandemiji ili ratu, a drugačije kad tvoj tekst stoji pored aktualnih muzičkih vijesti. Onda sve dobiva svoj zaokružen smisao promišljanja kulturnih tokova, o čemu je inače strašno važno pisati na svom jeziku. Nadam se da ćemo uskoro sve ove tekstove čitati kao knjigu (smijeh).”
Naslovna fotografija: privatna arhiva
———–
Sva izdanja kolumne Dragana Ambrozića možete pronaći na linkovima:
Buldožer – “Jeste li vidjeli djevojčice” (1977.)
Pankrti – “Kruha in iger” (1980.)
Šarlo akrobata – “Ona se budi” (1981.)
Prljavo kazalište – “Na posljednjoj tramvajskoj stanici” (1979.)
Paraf – “Narodna pjesma” (1980.)
Električni orgazam – “Nebo” (1981.)
Idoli – “Retko te viđam sa devojkama” (1980.)
Termiti – “Vjeran pas” (1981.)
Radnička kontrola – “Dosada” (1981.)
Metak – “Split at Night” (1981.)
Disciplina kičme – “Nemoj da bacaš betonske table sa vrha svoje zgrade” (1983.)
